Lignje pod Nehajem

Nedjelja. Ležim na kauču i razmišljam. Ići u lignje ili ne? Uvjeti baš i nisu neki, gledam kartu, kameru. More ide u oseku, bez daška vjetra, a opet nekako mi ne da vrag mira. Znam da nisu uvjeti, no baš mi se ide!

Ručali jesmo, naravno da idemo, bez obzira na loše uvjete. Samo kamo? Sjever ili jug? Crikvenica ili Senj? Na kraju odluka pada na grad pod Nehajem.

Provjeravam jesam li sve stavio u auto, pitam curu jel’ termosica sa kavom puna. Ipak corona vlada i nema se gdje popiti kava. 😂

I krećemo na autoput Ogulin –  Žuta Lokva pa lagano spuštanje niz Vratnik. Nakon sat, sat i deset, evo nas. Puni elana željno isčekujemo prvi zabačaj i skos…

A kamo otići?

Odlučio sam ići malo južnije pa se polako vraćati prema Senju. Vadim štapove, kačim skose i krećem. Naizmjence zabacujem svoj pa curin štap, sve u nadi da će ona koju zaskosat. Na foru početničke sreće, jer ja ne uspijevam, totalni amater.

Prošlo je više od dva sata. Najbolji period sumraka prolazi bez ikakve aktivnosti i odlučujemo se za lagano povlačenje na drugu poziciju.

Opet elan i nada bar za jednom lignjom, no nakon sat i pol ni tu ništa. Vrtim film i mislim si zar nije bilo ljepše grijati se doma nego se smrzavati tu. Pogotovo curi. Ali ne gubimo nadu i povlačimo se prema Senju.

Parkiram u centru grada i odlazimo na glavni mol. Već je mrkli mrak i na rivi susrećemo jednog starijeg lokalnog egera koji također nije imao poteza u pet sati lignjolova.

Nada umire posljednja!

Ali, nada umire posljednja, kačim skose i bacam u mrak. Naizmjence prezabacujem, no lignje nema.

“Antonio, nešto je zapelo, teže ide!” – viče cura. Dolazim do nje, uzimam štap. Slijedi razočaranje, još jedna krpa sa dna senjskog mora. Nedugo zatim ista situacija, no ovaj put onaj poznati osjećaj sa druge strane štapa. Pumpa i to dobro! Oh, evo je! I to prava. Privlačim je kraju i kroz glavu mi prolazi jedna stvar – podmetač je u autu. Klasika!

Cura trči po podmetač, a ja držim napeto. Samo da ne zbriše! Ovo mi je najveća do sada, po procjeni oko kile. Dolazi podmetač, zamolim gospodina do mene da ušarafi oba dijela. No, on niti vidi, a niti čuje! Hmm…

Cura brzo uspijeva složiti i razvući podmetač, no lignja je živčana, pumpa i ne da se, a ja već lagano i nervozan. Da ne zbriše!

Sav taj metež zapazio je lokalni šetač koji kuži problem, uzima podmetač liježe na rivu i sači lignju. Sreći nema kraja, prava šlapica! Cura se čudi kolika je, a ja sav sretan. Prva prava ove godine!

Odlučujemo još ostati, ali bezuspješno. Očito je ta samica bila tu da popravi večer i kaže nam da idemo kući.

Tako je i bilo, promrzli i sretni te pomalo pospani sjedamo u auto i krećemo kući. Sutra treba i na posao. Do nekog sljedećeg vikenda i lignjolova pod Nehajem.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *