Da se o štetočinama u lovištu govorilo i u ne tako bliskoj povijesti svjedoči i članak koji smo pronašli prelistavajući stare listove Šumarskog lista. U izdanju koje datira iz davne 1877. godine nadšumar Zikmundovsky piše o štetočinama, hajkama i ondašnjim zakonskim rješenjima.
Donosi i tablicu s prikazom odstrijeljenih štetočina i nagradama koje su za to isplaćene u razdoblju od 1872. do 1876. godine. Iako je od tada prošlo gotovo 150 godina, s dobrim dijelom napisanog možemo se i danas složiti. Pronalazimo i jednu anegdota kojoj smo se nasmijali, ali kakav bi to lovački tekst bio kada u njemu ne bi bila i “lovačka priča”. Uostalom, pročitajte sami…
O utamanjivanju grabežljive zvjeradi
U svih predielih domovine naše, u gradjanskome dielu i u krajini, počinja grabežljiva zvjerad žiteljstvu mnoge štete, pa je usljed toga naravski, da je istomu veoma neugodna.
Radi toga ima svaka vlada nastojati, da nagradami za ubijenu zvjerad te obćimi hajkami što više umanji te toli štetne četveronožce.
Naše obe vlade u tom poslu istina ne zaostaju, nu da uz sve to u nas ima još veoma mnogo glavne vrsti grabežljivaca t. j . vukova, jest sasma pojmljivo; jer njih velika množ dolazi iz susjednih zemaljah, na ime iz Bosne i Hercegovine; a uz sve to su takovo hajke, u kojih imade na prostranih lovištih sila ljudstva, žalibože često bezuspješne, jer rietko je možno u takovoj četi sastojećoj od neizvježbanih strielca i hajkara uzdržati red mir i poslušnost.
I tako kurjak po staroj praktici obično pobjegne, a da o strini liji ništa i ne spominjemo, koja svojom lukavošću, skitajuć se umakne.
Da pako uza sve to stanovnikom, ipak za rukom podje umanjiti te nepozvane goste, dokazuje to sliedeća autentična skrižaljka, u kojoj su naznačene i nagrade po vladi podieljene.
Ovi grabežljivci utamanjeni su u okružju gradiške pukovnije za vrieme od pet godinah, na ime od 1872—1776 na razan način, i to na površini, koja obsiže 332.461 jutro; izmedju ostaloga ima u ovom obsegu 59.000 jutara, pašnjaka (grmljem obraštenih) i 105.000 jutara šume.
Odatle se vidi, da su najpovoljniji rezultati kod utamanjivanja mladih vukova; to je opet posljedicom toga, što pastiri i graničari dan na dan u šume polaze te ih marljivo pretražuju, a kod toga obično na čitava legla vukova nailaze.
Kao posljedicu zakona o lovu stvorenoga na Hrvatskom saboru godine 1870. — koji je podjedno krepostan za Krajinu — vidimo, kako se godine 1870 umanjuju skotovi; tim bo zakonom priličilo je prestao slobodan lov, a skoro je i nestalo slobode nositi oružje.
Veoma je zanimljivo znati razne načine, kojimi kurjak skonča. Ovdje da spomenem jedan slučaj, koji mi je pripovjedio očevidac.
U nekom kraju, kojeg su vukovi prilično često polazili, dodje kući pod večer blago nekoga seljaka ranije i veoma uzrujano; iz te hrpe blaga, nestalo je jednoga junca, koji se je uprezao pod kola u četvero. Mužka čeljad podje odmah, da potraži izgubljeno blažče; nu toga večera bijaše im trud bezuspješan. Sljedećega jutra budu potražena sva poznata pašišta. Nakon dugoga preizkivanja nadju junca u njekom skrajnom dielu šume. Ali kakov bijaše?
Divljim pogledom i poniknute glave pritiskivaše vol svom silom svojih rogova vuka na njeku bukvu, koji je već davno pod tim pritiskom izdahnuo, nu i vola, koji je pobjesnio moradoše s mjesta ubiti.
Tako je to živince razbojnika već dan prije slučajno na bukvu pritisnulo, te ga izprvice iz straha, a kašnje usljed porodivšega se boja, više pustilo nije, i time zasvjedočilo, da je i vol kadkada kadar pobjediti vuka.
U Novoj Gradiški, mjeseca veljače 1877. ,
F. Zikmundovsky, nadšnmar
Izvor: Časopis Šumarski list, godina 1877., broj 2