SOKOLARENJE podrazumijeva lov treniranom pticom grabljivicom na prirodnu divljač u prirodnoj okolini.
Zahvaljujući dr.sc. Viktoru Šegrtu, koji je sokolarenje učinio prepoznatljivim i u javnosti, a ne samo u užem krugu vezanom uz lovstvo, prenosit ćemo vam tekstove o disciplini koja je bila poznata i nekoliko tisuća godina prije Krista.
Sokolarenje – duga i bogata povijest
Sokolarenje, kao što je već navedeno i opisano, ima dugu i bogatu povijest. Razlika između sokolarenja i ostalih oblika lovova, posebno puškom, je ta što ono daje jednaku, pa često i veću mogućnosti divljači za bijeg i skrivanje. Ono što je moguće kod ostalih vrsta lovova oružjem, da se nakon lova puška očisti i ostavi na sigurnom mjestu, kod sokolarenja nije moguće. Nakon sokolarskog lova, lovnu pticu je potrebno smjestiti u adekvatan i siguran prostor, osigurati joj vodu, pregledati opremu i fizičko stanje ptice, te što je najvažnije, svakoga dana do ponovnog lova, omogućiti joj barem sat vremena aktivnog leta i treninga. Ako čovjek nije sposoban na takvu «žrtvu», može odmah zaboraviti na bavljenje sokolarenjem.
Pojedinac mora biti svjestan da sokolarenje ima direktne veze s divljinom u njenom iskonskom obliku. Zanemarivanje i svakodnevna nebriga oko ptice grabljivice, rezultirat će pticom s psihičkim i fizičkim problemima.
Sokolari i “sokolari”
Isto tako u sokolarenju, kao i mnogim drugim disciplinama, postoje tzv. «sokolari», koji posjeduju pticu grabljivicu te dobar smještaj i odgovarajuću opremu, no nikada tu pticu ne lete slobodno, a kamoli da s njom love. Takvi «sokolari» puni su «savjeta i pameti», a druge sokolare cijene po tome koliko imaju veliku, lijepu ili skupu pticu. Zanimljiv naziv za takve sokolare smislili su Englezi, koji su danas među najbrojnijim i najnaprednijim sokolarima, te kažu da su to «armchair falconers» ili «sokolari iz naslonjača».
S druge pak strane postoje sokolari koji sokolarenje smatraju natjecanjem, te će govoriti da netko ima slabu pticu, da nije sokolar sa «stilom», ili će nazivati ptice pogrdnim imenima. Ovo nikako nije cilj ni svrha ove plemenite i tradicionalne lovne discipline.
Razlog ovoj digresiji je taj, što za razliku od ostalih disciplina gdje pojedinac šteti isključivo sebi, u sokolarenju se čini velika štetu ptici, koja na kraju rezultira kobnim ishodom i smrću ptice.
Svakoj ptici grabljivici potreban je svakodnevni let, a u vrijeme trajanja lovne sezone i svakodnevni lov. Kiša, sunce ili druge vremenske neprilike nisu, niti mogu biti izlika da se s pticom ne izađe na teren.
Zaštita grabljivica i dio tradicijske kulture
Sokolarenje treba shvatiti kao veliku obvezu i predanost, gdje se do vrhunskih rezultata dolazi samo upornim, strpljivim i svakodnevnim radom, koji se ponekada čini bezizlazan i težak. No, nakon toga dolazi uvijek ono što ovaj način lova čini umjetnošću, a to je da se u potpunom miru i tišini uživa u djeliću tisućljetne prirodne ravnoteže gdje lovac i lovina imaju potpuno jednake šanse.
Također, današnja vrijednost sokolarenja nije samo u očuvanju sokolarstva kao dijela tradicijske kulture nego i kao umijeće koje se koristi u praktičnoj zaštiti grabljivica, bile one ili ne bile sokolarske ptice. Minimalni standardi koje propisuje IWRC (International Wildlife Rehabilitation Council) obvezuju svaku ustanovu koja se bavi zbrinjavanjem i liječenjem ptica grabljivica na uporabu sokolarskih tehnika kako bi se grabljivica pripremila za samostalan život u prirodi. Znanje o sokolovkama koje postoji unutar sokolarske zajednice vrijedan je doprinos sustavu njihove zaštite. Sa ponosom se može reći da su u Hrvatskoj upravo sokolari najaktivniji čimbenici u zaštiti ovog dijela ornitofaune.
Autor: dr. sc. Viktor Šegrt (iz knjige “Osnove sokolarenja”)
