Sokolarenje – duga i bogata povijest!

Foto: dr.sc. Viktor Šegrt

Govoreći o sokolarenju vrlo je teško zaobići ulogu i značaj koji sokolarenje ima u razvoju čovječanstva, lovstva, kulturnih vrijednosti te zaštite prirode i ptica grabljivica uopće.

Sokolarenje – duga i bogata povijest

Sokolarenje kao tradicionalni način lova ima svoju dugu i bogatu povijest. Točno vrijeme nastanka sokolarenja nije poznato. Podaci o prvim tragovima sokolarenja potječu iz Kine. Japanski pisac Ahizato Pito 1808. godine izvještava da su prvi sokolovi za sokolarenje poklonjeni kineskoj princezi iz dinastije Hiu oko 2200. godine prije Krista. Isto tako britanski bibliograf Harting spominje prve reljefe na ruševinama Khosabada koji prikazuju sokolarenje. Takvi, i mnogi drugi podaci iz toga vremena potvrđuju činjenice da sokolarenje potječe sa dalekog istoka.

U Europu sokolarenje dolazi sa germanskim plemenima. U rimsku kulturu prodire nakon odlaska Vandala, a Grci i Rimljani u to vrijeme koriste ptice grabljivice kao pomoćnike u lovu sa mrežama. Sokolarenje je također bilo popularno u Saksonsko vrijeme, što se može vidjeti i sa Bayeuxove tapiserije koja prikazuje kralja Harolda kako sa treniranim psima i sokolovima odlazi u posjetu Williamu od Normandije, 1604.godine.

Tijekom 8. i 9. stoljeća sokolarenje prodire na Bliski istok te tamo nalazi svoje čvrsto uporište i dobiva neke dodatke. Dodaci se prvenstveno odnose na korištenje kapice kod smirivanje ptice u određenim fazama obuke i kod pojedinih načina lova.

Vladar Frederich II. od Hohenstaufena, smatra se ocem modernog sokolarenja na zapadu. Njegova knjiga De Arte Venandi cum Avibus je temelj današnjeg suvremenog sokolarenja i velikog dijela ornitologije. U to vrijeme Frederich II. slao je svoje najodanije sluge u različite dijelove zemlje, te su oni proučavali život ptica i donosili mu rezultate koje je on uspoređivao i proučavao.

Prvi zakoni o zaštiti ptica grabljivica

Sokolarenje je također odgovorno za donošenje prvih zakona o zaštiti ptica grabljivica. Tako je Henrik VII. od Engleske, zaštitio gnijezda jastrebova, a svako nepoštivanje zakona kažnjavao je zatvorom.

U knjizi The English Boke of St Albans je ukazano da su sokolove uglavnom letjeli plemići da bi zabavili aristokraciju njihovim spektakularnim letovima, a jastrebove su letjeli slobodnjaci kako bi napunili smočnicu. No, pošto je ipak vladajuća klasa imala prioritete u svim društvenim sferama, sukladno tome i najviše pisanih i slikanih djela o sokolarenju odnosi se upravo na sokolove. U Shakespeareovim djelima nalazi se mnoštvo metafora vezanih za sokolarenje, a sokolarenje je u Tudorovskoj Engleskoj bilo jednako popularno kao što je danas nogomet.

Svoj daljnji razvoj i procvat sokolarenje doživljava na Bliskom istoku i u Aziji, i to u svom tradicionalnom obliku, gdje sokolari hvataju mlade ptice u jesen, love sa njima tijekom zime, a u proljeće ih puštaju na slobodu.

Prva škola za obuku – 1396. godine!

Godine 1396. plemić Konrad von Juningen utemeljio je prvu europsku školu za obuku sokolara i sokolova, što je potaklo daljnje otvaranje sličnih škola i uzgajivačnica sokolova. Najduže od svih škola zadržala se ona u nizozemskom seocu Falkenwerthu, o kojoj general vom Ardese 1860. godine daje sljedeći izvještaj:

To mjesto leži u posve slobodnoj vrištini, pa je zbog toga veoma prikladno za tu vrstu posla. Sokolovi se hvataju u jesen, a sokolari naradije zadržavaju mlade ženke sokolova, dakle one koje su se izlegle iste godine, jer su takve najbolje za obuku i lov. Dvogodišnje ženke mogu se također koristiti za sokolarenje, a sve starije se puštaju na slobodu. Način hvatanja je sljedeći: sokolar sjedi dobro skriven na otvorenom polju i drži u ruci kraj uzice, otprilike stotinjak metara dugačak. Na suprotnom je kraju privezan živ golub, koji slobodno stoji na zemlji. Otprilike 40 metara od sokolara provučena je spomenuta uzica kroz prsten, a kraj prstena leži mrežica za hvatanje od kojeg vodi uzica do sokolara. Približi li se sokol, sokolar trza uzicu s golubom, golub polijeće, primamljuje sokola i ovaj ga napada u zraku.  U trenutku kada se to dogodi, povuče sokolar goluba, a zajedno s njime i sokola, koji je grčevito zgrabio goluba, malo po malo do prstena gdje ih obojicu poklopi mrežom.

Balkanski poluotok i Hrvatska

Na Balkanski poluotok su veličanje ptica grabljivica, njihove ljepote i vještine lova donijeli Iliri, od kojih ga preuzimaju Kelti. Dokaz tome je i arheološki nalaz prstena iz Ribića s prikazom psa koji u zubima drži zeca, a iznad njih leprša sokol. Miješanjem Ilira i Kelta te prožimanjem njihovih kulturnih utjecaja sokolarenje se usavršava te postoji pretpostavka da se sokolarenje iz središta Balkanskog poluotoka proširilo dalje na Sjever i u ostale dijelove Europe.

U Hrvatsku je sokolarenje prodrijelo vrlo rano, a tome je dokaz to što su kraljevi iz narodne dinastije držali na dvoru posebnog velikodostojnika-župana sokolara, te su  najbolji lovci među sokolovima plaćeni suhim zlatom. Postoji podatak da je hrvatsko – ugarski kralj Ljudevit II., za jednog izuzetno spretnog lovnog sokola platio 40 000 dukata, što je u ono vrijeme bila svota dovoljna za kupnju jednog vrlo pristojnog zamka. Veliki poklonik sokolarenja bio je bosanski knez i splitski herceg Hrvoje Vukčić – Hrvatinić, koji u svom glasovitom Misalu pisanom glagoljicom, na jednom od dvanaest minijatura pisanog misala prikazuje sokolara sa sokolom na ruci.

U našim krajevima sokolarenje se najduže održalo na prostorima  Dubrovačke republike. Kako dubrovačko zaleđe nije moglo osigurati dovoljno hrane za stanovništvo, Republika je ovisila o hrani koja je stizala preko Jadrana iz Napulja. Mudri dubrovčani znajući koliku vrijednost imaju sokolovi ( u ovom slučaju Falco peregrinus L.) svake su godine hvatali i uvježbavali dvanaest sokolova koje su poklanjali napuljskom kralju kao poklon. Popratno pismo koje je pratilo pošiljku uvijek je jasno naglašavalo da poklon nije plačanje danka nego samo odraz želje za dobrosusjedskim odnosima. Nestankom Dubrovačke republike nestaje i sokolarstvo u našim krajevima.U Dubrovačkom arhivu mogu se pronaći zanimljivi podaci o pravilima putovanja sokolova koji se i dan danas mogu primjeniti.

Europa i Svijet

U tom razdoblju točno se znalo da samo kraljevi smiju loviti sa sokolovima, visoko svećenstvo s jastrebovima, niži plemići s kopcima a sluge s vjetrušama. Svako odstupanje od takvog poretka bilo je strogo kažnjavano. Jedna od zanimljivijih anegdota dogodila se  1306. godine, kada je Bajazit u bitci kod Nikopolja pobijedio europsko viteštvo i zarobio vojvodu od Neversa. Za puštanje vojvode i vitezova odbio je unosnu otkupninu, te ih je odlučio osloboditi tek po primitku dvanaest bijelih sokolova ( Falco rusticolus L. ), koje mu je poslao burgundski vojvoda.

Francuski kralj Franjo I. zaposlio je na svome dvoru jednog nadsokolara, petnaestak plemića i pedesetak običnih sokolara koji su se brinuli i vršili nadzor nad tristotinjak lovnih sokolova. 

«Kralj Sunce» Ljudevit XVI., morao je pri svakom primanju zbog etikecije na ruci držati sokola. A kada je crkvi napokon uspjelo da svojim velikodostojnicima zabrani lov sokolovima, kraljevi su sebi izvojevali pravo da njihov lovni sokol za vrijeme mise stoji na oltaru.

Tijekom 18. stoljeća sokolarenje u Evropi gubi na značenju zbog razvoja vatrenog oružja, te je ograničeno na svega nekoliko zemljovlasnika koji su nastavili njegovati tradiciju lova sa sokolovima. Ljudi koji su u to doba najviše zadržali i njegovali sokolarenje bili su Englezi. Osnivanjem nekoliko sokolarskih klubova u Engleskoj, započeta je renesansa sokolarenja u Evropi, Americi i Africi.

Jedan od sljedećih velikih povijesnih koraka u očuvanju sokolarenja, dogodio se 1933. godine u Americi, kada je osnovan The Peregrine Club u Pennsylvanii. Ocem sokolarenja u Americi smatra se Luff Merideth, koji je u to vrijeme izdao i najviše publikacija o sokolarenju. Sljedeći događaj bitan za sokolarenje dogodio se 1941.godine kada su Ed Reid i njegovi suradnici osnovali The American Falconers Association, koja je prethodila osnivanju jedne od najvećih vodećih organizacija u sokolarenju 1961. godine – North American Falconers Association (NAFA) u Coloradu. Ta velika organizacija započela je sa pokretanjem različitih projekata zaštite ptica grabljivica i očuvanja tradicije sokolarenja.

Danas u sokolarenju svoju veliku ulogu igra International Assosiation for Falconry and Conservation of Birds of Prey (IAF), koja svojim radom potiče očuvanje ptica grabljivica i sokolarenja. IAF se također i političkim putem bori za očuvanje sokolarenja kao tradicionalne lovne discipline koja je stoljećima prehranjivala čovječanstvo i omogućila njegov razvoj, unapređenje te shvaćanje prirode u njezinom iskonskom obliku.

Autor: dr. sc. Viktor Šegrt (iz knjige “Osnove sokolarenja”)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *