Nakon završetka trubulentne, pandemijske i na žalost razornim potresom i neprežaljenim žrtvama završene 2020. godine, donosimo kratki pregled o posljednjih 25. godina aktivnog sokolarstva u Republici Hrvatskoj. Sokolarstvo je prošlo turbulentan put dok nije zauzelo svoje zasluženo mjesto u hrvatskom lovstvu.
Hrvatsko sokolarstvo – četvrt stoljeća
Sokolarstvo je tradicionalni način lova na prirodnu divljač u prirodnom okruženju.
Kako i u samoj definiciji sokolarstva piše, sokolarstvo je tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno, a da bi se tradicija prenosila ona mora živjeti. Prema definiciji, tradicija je prije svega usmena predaja znanja, vještina, načina ponašanja i običaja unutar jedne kulture ili skupine ljudi. Tradicija je u tom smislu kulturno nasljeđe koje se prenosi s generacije na generaciju.
Da bi tradicija živjela, jedini način je njezino održavanje kroz aktivnosti onih dionika koji je prenose i okupljaju ljude koji se njome bave te afirmiraju nove koje se priključuju istoj. Konačno, to je i razlog zašto je UNESCO 26.11.2010. godine stavio sokolarstvo na listu Nematerijalnu svjetske živuće kulturne baštine.
Na moju osobnu sreću, moja malenkost s još nekolicinom prijatelja i pasioniranih sokolara je imala priliku biti dio ove četvrt stoljetne „nove povijesti“ hrvatskog sokolarstva koje inače ima dugu i bogatu tradiciju. Od vremena kada su ga na ove prostore donijeli Iliri, proširili Kelti, a kasnije prenosili svi slojevi hrvatskog naroda. Od seljaka, slobodnjaka do visokog plemstva.
U tom četvrtstoljetnom periodu red je istaknuti zaslužne pojedince koji su hrvatsko sokolarstvo zaista oživjeli i krenuli ga prenositi na nove sokolare, te ga nakon više od pedeset godina zabrane i ilegale u bivšoj Jugoslaviji uspjeli ponovno vratiti u hrvatsku stvarnost.
Sokolarski susret Karlovac 2017.
Sokolarstvo u bivšoj državi
U bivšoj državi Jugoslaviji, sokolarstvo je bilo zabranjeno te se je često nazivalo „tihim lovom“ s nacionalnim predznakom kojem su odmah „lijepili“ predznak povezanosti s hrvatskim plemstvom (kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama bivše države s njihovim plemstvom). Svaki oblik povezanosti s nečim, nazovimo “nacionalnim”, je bio zabranjen. Nerazumno, besmisleno i totalitarno, ali tako je bilo.
Odmah na tom tragu i jedna vlastita anegdota iz nešto kasnijeg razdoblja sredine 90-tih godina dvadesetog stoljeća, točnije 1997. godine. Tada sam, kao mladi i nadobudni lovac i sokolar, došao u svom kraju prezentirati sokolarstvo kako bi se otvorila mogućnost lova na terenu. Jedna tada, u lovačkim krugovima visoko pozicionirana osoba, inače bivši član SDS-a (Službe državne sigurnosti u bivšoj Jugoslaviji), je pokušala svim silama opstruirati sokolarstvo koje sam ja htio tada promovirati kao mladi lovac i sokolar. Priča je još nevjerojatnija jer sam dobio i pratnju jednog njegovog bliskog suradnika, s ciljem da me taj suradnik prati i vidi kuda se „kreće sokolar“.
Kretanje je inače bilo šetnja s američkim crvenorepim škanjcem uz rub jednog karlovačkog polja na kojem sam odrastao te pokušaji da tog američkog crvenorepog škanjca pozovem s drveta na ruku ili na vabilo (vabilo – koža zašivena u obliku potkove s ubačenim perjem na rubovima na koju se zaveže komad mesa kako bi se trenirala sokolarska ptica op.a.). Ne znajući za takvu pratnju, nakon nekog vremena prišao mi je jedan stariji lovac, sada i moj veliki prijatelj, a tada čovjek koji je bio predsjednik jedne lovačke udruge i koji je htio pomoći mladom lovcu sokolaru.
Rekao mi je: „Mali, jel’ znaš da te ovaj prati i piše aktivnosti sokolara po naredbi toga iz SDS-a?“ Nemalo je reći da sam ko „klinac“ bio u šoku, ali naravno to me nije nimalo prestrašilo, dapače, baš suprotno. Po tome se da lako shvatiti da čak ni tada nije bilo jednostavno krenuti sa sokolarstvom te svima može biti jasno tko je prije toga u Jugoslaviji odnosno Hrvatskoj mogao javno izreći da je sokolar. Naravno, samo određeni pojedinci na dobrim pozicijama i bliski tadašnjoj jugoslavenskoj vlasti i sustavu No, nikako ne svi.
Na sreću, i ilegalan prijenos tradicije sokolarstva u Jugoslaviji, za koje postoje pisani i slikovni dokazi od pojedinaca kao što je Hari Herak, su nam pomogli da sokolarstvo tijekom 2019. godine s Ministarstvom kulture apliciramo za UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske kulturne baštine. Ipak, najveće zasluge i najveći posao da bi mogli krenuti u apliciranje na UNESCO-vu listu je još 2010. godine odradio sokolar Tomislav Cvar koji je uspio staviti sokolarstvo na listu Hrvatske kulturne baštine.
Sokolarstvo u Republici Hrvatskoj
I konačno, nakon raspada Jugoslavije, u samostalnoj Republici Hrvatskoj za oživljavanje sokolarstva te školovanje prvih sokolara na tadašnjem tečaju sokolarenja (tada nije postojao niti jedan drugi način učenja osnova sokolarenja) najveća zasluga pripada gospodinu Emiliju Menđušiću iz Šibenika. Emilijo je krajem 1995. godine skupio hrabrosti i postao prvi profesionalni sokolar te je iste godine otvorio i prvi Sokolarski centar u Hrvatskoj.
Također, Emilijo je zatim osnovao prvu aktivnu sokolarsku udrugu „Sokolarski centar Šibenik“ 2000. godine i počeo tada s prvim sedmodnevnim tečajevima sokolarenja. Prenosio znanje koje je sam stekao u Velikoj Britaniji kod nadaleko poznate Emme Ford. Moram reći da sam osobno imao sreću preko familije koja živi u blizini Šibenika, tada preko Radio Šibenika, doći do kontakta s Emilijom kojeg sam prije toga sa sokolarskom pticom na ruci vidio u jednom broju Lovačkog vjesnika.
Sa 16 godina položio sam ispit sokolarstva – u 12. mjesecu 1995. godine. Točnije, savladao sam tada osnove sokolarenja, o čemu sam sanjao još kao osnovnoškolac tamo negdje od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća.
No, niti otvaranje Sokolarskog centra nije bilo dostatno da bi sokolarstvo zaživjelo te je Emilijo Menđušić od 07.— 09.11.1997. godine organizirao i prvi u povijesti samostalne Republike Hrvatske „Međunarodni sokolarski susret u Jastrebarskom – FALCRO 1997“.
Na tom susretu smo prvi puta, zahvaljujući Emiliju, imali prilike vidjeti profesionalno izrađenu sokolarsku opremu Sjećamo se i Massima Lanate iz Italije s njegovom opremom, a vidjeli smo i prvi let sivog sokola od talijanskog majstora sokolarenja Alda Miconia te let jastreba njegove supruge Fiorele koji su ondje tada došli na poziv Harija Heraka. Također, ondje smo ostvarili i prvi kontakt s britanskim sokolarima iz jedne od najjačih svjetskih uzgajivačnica sokolova Martin Jones, točnije s njegovom partnericom u uzgajivačnici Victoriom Norman – Biff.
Oni su na taj susret, osim sokolarske opreme, donijeli i prve kataloge u kojima su bile liste sokolarskih ptica koje su se mogle kupiti iz umjetnog uzgoja. Osim toga, tada su zahvaljujući toj istoj ekipi britanskih sokolara, predvođenoj sada nažalost pokojnoj Victoriji Norman – Biff, legalno u Hrvatsku uvezeni i prvi harisovi jastrebovi.
Nakon toga su preko Sokolarskog centra i Emilija Menđušića nebrojeno puta sudjelovali u promociji sokolarstva diljem Hrvatske i omogućili ljudima koji nisu sokolari da iz prve ruke dožive let sokolarske ptice i senzibiliziraju javnost za sokolarenje.
Poslije prvog sokolarskog susreta „FALCRO 1997“ Emilijo je već iduće 1998. godine organizirao i prvi pokazni diplomatski sokolarski lov u dvorcu Veliki Tabor na koji su bili pozvani svi najvažniji strani veleposlanici u Republici Hrvatskoj. Ista stvar nastavlja se i 1999. godine, a 2000. i 2001. godine, kada Emilijo i dalje organizira Međunarodne sokolarske susrete na području Bribirskih Mostina u šibenskom zaleđu. Na njih ponovno dolaze strani sokolari, a tada na poziv Heraka prvi puta dolazi i vrsni sokolar iz Slovenije, doktor veterine Roman Savič sa svojim sivim sokolovima.
On nam i danas pomaže sa svojim savjetima, ukoliko imamo problema sa zdravljem naših sokolarskih ptica. Herak nam tada prezentira i prve lovove sa svojim psima ptičarima, svjetskim šampionima u radu, i svojim sokolovima.
Daljnja regulacija sokolarstva
U tom periodu, sa održavanjem sokolarskih susreta, paralelno ide i daljnja regulacija sokolarstva te se tada aktivni sokolari trude ući u lovačka društva kao punopravni članovi kako bi mogli nesmetano sokolariti. No, taj put nije bio nimalo lagan i na scenu stupa ponovno dio ljudi bivšeg sustava koji se silno trude prikazati sokolarstvo kao način lova koji desetkuje divljač te se šire informacije da svaki let sokolarske ptice završava ulovom – što je bio totalni spin i teške dezinformacije.
Upravo na tom ključnom segmentu uvođenja sokolara među lovce, jer sokolarstvo je ipak tradicionalni način lova, a ne način držanja ptica grabljivica koje ne love, radi naš 27-struki prvak svijeta u lovu i radu pasa ptičara gospodin Hari Herak. On u rujnu 1991. godine, nakon pobjede sa svojim kratkodlakim ptičarom Erosom di San Fioranom na svjetskom prvenstvu u Alessandriji u Italiji odbija podići jugoslavensku zastavu te je prvi podiže hrvatsku zastavu na svjetski kinološki tron.
Herak, kojeg je moja malenkost imala prilike prvi puta upoznati na prvom sokolarskom susretu u Jastrebarskom 1997. godine, imao je tada, kao što ima i sada – silan ugled među lovcima te ulaz da lovi u svim europskim i hrvatskim lovištima. I upravo takvoj njegovoj neprikosnovenoj poziciji i institucionalnom ugledu među lovcima, njegovoj lovačkoj i ljudskoj moralnosti i ispravnosti te željom za pomoći hrvatskom sokolarstvu koje je i sam prakticirao, imali smo sreću da nam je Hari otvorio vrata lovačkih društava.
Taj posao Hari je za hrvatske sokolare odradio na način da nam je s tadašnjim vlasnikom nadaleko poznatog lovišta „Zelendvor“, gospodinom Petrom Silićem, omogućio sokolarske lovove u Zelendvoru. Od tuda su se dalje širile informacije među lokalnim lovcima po Hrvatskoj kako je sokolarstvo apsolutno neškodljiv i tradicionalni način lova kojeg treba podržati.
Na taj način, zahvaljujući Hariju i gospodinu Siliću, narednih desetak godina imali smo sigurno utočište za organizaciju sokolarskih susreta koji su trajali po 3 dana, a od tuda su proizlazile informacije koje smo objavljivali u javnosti i senzibilizirali lovce da smo ipak dio lovačke zajednice. Točnije, da smo mi preteča modernog lova s puškom koji ne šteti niti divljači niti staništu.
Moja malenkost je tada napisala i objavila prvi znanstveni rad na temu utjecaja sokolarstva na divljač u lovu. Tijekom više dana sokolarenja u Zelendvoru skupljali smo informacije koliko smo puta puštali sokolarske ptice i koliko smo ulovili. Nakon toga to isto smo napravili u lovu s puškama.
Nakon tako prikupljenih informacija i njihove obrade, a zahvaljujući mom velikom prijatelju i svjetski uglednom oxfordskom profesoru Robertu Kenwardu iz Velike Britanije, inače ocu modernog telemetriranja, savjetniku British Petroleuma te savjetniku u Vijeću Europe i UN-u za okolišna pitanje te osobi koja je obnovila populaciju ugroženih divljih jastrebova u Velikoj Britaniji, ovaj rad je i objavljen u prestižnom A1 klasificiranom znanstvenom časopisu „Wildlife Biology“ 2008. godine. Bio nam je veliko zaleđe s pravim znanstvenim argumentima za daljnje pozicioniranje i regulaciju sokolarstva u Republici Hrvatskoj (link).
Ulazak u lovačke udruge i sokolarski lov na terenu
Godine 2004. moja malenkost je bila primljena i u prvo lovačko društvo, LD „Draganić“ i to kao lovac koji je svoj zahtjev za učlanjenjem u lovačku udrugu napisao kao sokolar bez obzira što sam bio lovac puškom i radio profesionalno na lovstvu na kojem sam kasnije i doktorirao. Ipak, moram naglasiti da je i tada, od istih pojedinaca koji su branili sokolarstvo u bivšoj Jugoslaviji, a i dalje su bili utjecajni u lovstvu u mom kraju, bilo pokušaja diskreditacije da se sokolare ne primi u društvo. Ipak im to nije uspjelo, ali put ulaska u lovačku udrugu nije bio nimalo lagan.
Moram reći da se i danas sa svojim prijateljima lovcima iz iste udruge, u kojoj sam sada već 16 godina član, sjetim tiha dana. Upravo su mi oni prenijeli informacije o pokušajima opstrukcije da se ne primi sokolara na koje su oni odmahnuli rukom i rekli: „Hajdemo pomoći oživjeti tradicionalnu hrvatsku lovnu baštinu!“.
Realno, kao i kod znanstvenog rada, samo argumenti i pokaz na terenu drže vodu. S predsjednikom i lovnikom lovačkog društva i tadašnjim lovnikom izašao sam u lovište u lov s mužjakom jastreba kojeg sam bio nabavio i legalno uvezao preko prijatelja iz Austrijskog sokolarskog saveza, u sokolarenje na fazane. Nakon četiri duga leta na pronađenu fazansku divljač, a koji nisu rezultirali ulovom, prijatelji lovci su rekli: „Pa kak’ ti se da toliko hodat! Naravno da ovaj lov ne čini nikome štetu, a ponajmanje divljači i naravno da se može sokolariti u ovom društvu bilo kada“.
Osim članstva u lovačkom društvu, članovi LD „Draganića“ su dodatno omogućili održavanje sokolarskih susreta i dolazak drugih sokolara. Riječi o suradnji i sokolarstvu koje ne čini nikakvu štetu i ugrozu su se proširile dalje među lovcima te danas imamo otvorene pozive u desetke lovačkih udruga, a sokolari su regularni matični članovi u lovačkim udrugama.
U ovom prisjećanju lovaca koji su pomogli promociji sokolarstva nikako ne smijem preskočiti mog velikog prijatelja, kojeg sam tih godina tek upoznao, inače velikog lovca i snimatelja lova Igora Ilića. Igor je sada vlasnik „Serval Hunting Chanella“ na You Tube-u koji je također početkom dvijetisućitih, svojim velikim lovačkim ugledom te fotografiranjem i snimanjem sokolarstva pomogao ulazak među lovce i lovačke udruge.
Igor je jedno vrijeme i kao glavni urednik glasila Hrvatskog kinološkog saveza „Moj pas“ više puta stavljao hrvatske sokolare na duplericu i meni osobno objavio velik broj članak o sokolarstvu koji su itekako bili od pomoći u promociji sokolarstva.
U ovoj kronologiji svakako ima još ljudi koji su se svojim zalaganjem i organiziranjem sokolarskih susreta potrudili da sokolarstvo danas živi u Hrvatskoj.
U tom redoslijedu neizostavna je ekipa sokolara iz Međimurja, koja je također završila osnove sokolarenja u Sokolarskom centru u Šibeniku i koja je pomogla radom i angažmanom oko oživljavanja sokolarstva i održavanja sokolarskih susreta u kraju koji je oduvijek bio bogat sitnom divljači koja je preduvjet za aktivno sokolarenje. Ponajviše treba zahvaliti Zlatku Habušu, Dragutinu Kontrecu i Nini Puriću.
Zlatko je preuzeo i organizaciju vrhunskih sokolarskih susreta u svom lovištu gdje danas dolazimo kao da smo dio njihove lokalne ekipe. Među sokolarima koji su tada dolazili na naše susrete i pokazali vještinu sokolarstva te se počeli baviti uzgojem vrsnih sokolova, te sokolar kojeg ne smijemo izostaviti je Klaudio Kurta iz Zadra koji danas ima vrlo respektabilnu uzgajivačnicu sivih sokolova „Jadera Falcons“.
Od daljnje ekipe zaljubljenika u sokolarstvo koji su odradili i onaj ključni dio i potrudili se u svojim lovačkim udrugama dovesti sokolare i organizirati sokolarske susrete kako bi sokolarstvo živjelo su Stjepan Kenig iz Vukojevca, Ivica Španović iz Siska, Robert Štibrić iz Volodera, Robert Stepančić iz Velike Gorice i mnogi drugi.
Također, velika potpora hrvatskom sokolarstvu posljednjih 25 godina stigla je upravo iz zemlje koja ima najveći broj aktivnih sokolara, velik broj vrhunskih uzgajivača sokolarskih ptica koje su provjerene u lovu i jednostavnu regulaciju sokolarenja – Velike Britanije. Uz ranije spomenutu i nažalost danas pokojnu Victoriju Norman tu su Mike Reid iz Škotske te Ben Crane i Steven Lambert iz Engleske.
Oni su u Hrvatsku doveli određeni broj vrhunskih harisa, jastrebova i sokolova te omogućili da sada u Republici Hrvatskoj imamo izvrsnu genetsku bazu sokolarskih ptica za pravi sokolarski lov. David Jones je na sokolarskom susretu u Zelendvoru 2004. godine održao i prvi sokolarski seminar u Hrvatskoj o imprintaciji i lovu s imprint jastrebovima, a nastavno na njegov snimljeni DVD „Imprint Goshawk“ koji je bio prvi javno dostupan DVD takve vrste.
Danas u Republici Hrvatskoj, u javno dostupnom registru udruga, postoji desetak sokolarskih udruga. U organizaciji susreta među udrugama posljednjih 13 godina najaktivniji je Hrvatski sokolarski klub koji je osnovan po uzoru na britanski sokolarski klub 2007. godine. Većina ostalih sokolara djeluju vrlo aktivno pojedinačno, bez posebnog udruživanja.
Autor: dr.sc. Viktor Šegrt