Jelen lopatar (Dama dama) po mnogima je najljepša vrsta jelena na našim prostorima. Zbog svojih zaobljenih, račvasto proširenih rogova rado je viđena divljač i u lovištu, ali i u umjetnom uzgoju.
Nazivi
Jelena lopatara nazivamo još jelen lanjac, ili samo lanjac, odnosno samo lopatar, šarenjak, šareni jelen i lopataš. Mužjaka nazivamo lopatar, lanjac ili šarenjak, a ženku košuta, a mlado tele.
Porijeklo
Prvi tragovi porodice jelena nalaze se u mlađem tercijaru i to u Aziji, odakle su se širili prema paleontolozima koncem tercijara, dakle u poliocenu u Europu, tvoreći tijekom tog 20 milijunskog razdoblja više rodova odnosno vrsta. U tom velikom razdoblju neki su rodovi nestajali ne prilagodivši se novonastalim uvjetima, a drugi su adaptiravši se na ekološke promjene mijenjali svoj izgled tvoreći nove vrste.
Kod takvih promjena nastao je i rod lanjaca za kojega znademo da mu je pradomovina Mala Azija, odnosno istočno Sredozemlje sve do Iraka i Irana gdje ga i danas ima u vrlo malom broju.
Rasprostranjenost
Već u trećem vijeku Rimljani naseljavaju neke od svojih provincija lopatarom, poglavito u Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj, a ubrzo ga iz tih krajeva prenose i u Englesku.
U srednjem vijeku jelen lopatar se širi i u druge dijelove Europe, osvajajući tako i neke sjeverne dijelove kao što su Danska i Švedska. U svim tim dijelovima Europe on je napučivao uglavnom ograđene prostore u pravilu manjih površina, a u 18. vijeku ga u slobodnoj prirodi nalazimo u Portugalu i Italiji (Sardiniji). Danas je lopatar rasprostranjen gotovo po cijeloj Europi većim dijelom u ograđenim prostorima, ali ga nalazimo i u slobodnoj prirodi.
Naročita mu je brojnost u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Engleskoj, Bugarskoj. Danas ga nema na krajnjem sjeveru Europe (Švedska, Rusija) ni u Grčkoj kao i na većini sredozemnih otoka. U Hrvatskoj je lopatar unesen još 1850. godine u ograđeni prostor u Suhopolju. Ubrzo ga naseljavaju na vlastelinstva Fruške gore, Zelendvora i Đakova odnosno kasnije 1900. u Belišće. U Kunjevce (kraj Vinkovaca) naseljen je 1920. godine.
Pred Drugi svjetski rat značajna je populacija lopatara od 150 grla u ograđenom uzgajalištu u Fruškoj Gori pokraj Iloka. Danas u Hrvatskoj, pored već spomenutih područja jelena lopatara ima u Kutjevu, na Brijunima, Rabu, Cresu (Punta Križa i Tramontana), Petrovoj gori, Kostajnici.
Vanjski izgled i opis
Jelen lopatar je znatno manji od obična jelena pa je njegova visina u grebenu iznosi 110 cm i duljina do 140 cm, a rep je dug od 16-20 cm. Težina odrasla lopatara je od 50-100kg. Košuta je znatno lakša i teži do 50 kg. Rasponi mjera lopatara ukazuju nam da one ovise o biotopu, načinu uzgoja, ali i o genetskim osobinama.
Najčešća je boja ljetne dlake svjetlo hrđasto smeđa sa tamnom prugom po leđima uzduž kičme, koja je prema repu sve tamnija. Rep je sa gornje strane crn a s donje bijel. Tijelo je prekriveno bijelim pjegama bez posebna reda koje se gube prema vratu. Noge su svjetlije i jednobojne bez pjega. Trbuh je svjetliji od ostatka tijela. Ogledalo je prljavo bijele boje.
Prema Macku postoje tri varijante obojenosti lopatara i to:
- varijanta s tamnijom bojom
- varijanta kod koje se osnovna boja bitno ne mijenja
- varijanta sa svjetlom bojom
Opisani izgled je zapravo srednja varijanta i ona se smatra njegovom pravom bojom. Vrlo su česti primjerci tamne gotovo crne, pa i sasvim crne boje (malenizam), koji se javljaju i u populacijama “normalno” obojanih lopatara.
Crno obojani primjerci imaju donju stranu repa kestenjasto smeđe do crne boje. Rjeđe ali više no u drugih dvopapkara javlja se u jelena lopatara albinizam djelomični ili potpun. Dok tamnu varijantu lopatara možemo smatrati uzgojno jednako vrijednom kao i tipično hrđasto smeđu varijantu, albinizam po nekima ukazuje na degerativne promjene, dok drugi smatraju da je jednako vrijedan kao i “normalno” i crno obojen lopatar.
Kod mnogih, osobito tamnije obojenih primjeraka nema pjega, a promjenom dlake linjanjem u jesen izgube i oni primjerci koji ih imaju, izuzev teladi i sasvim mladih grla. Zimi je dlaka siva do tamno smeđa. Ovakve promjene dlake kod lopatara tumače se neustaljenošću boje s obzirom na relativno najmlađu potporodicu jelena koja još nije uspjela genetski ustaliti svoju boju , pa se stoga javljaju spomenute, ali i još neke druge boje (porculanska, žuta, crvena i dr.).
Rogovlje
Lopatar kao i druge vrste jelena nosi rogove, koji su proizvod rožišta, odnosno čeone kosti, a po svom kemijskom sastavu jednaki su kao i njegove kosti. Osebujnost jelena lopatara je što umjesto krune koju čine parošci na vrhu roga kod obična jelena, lopatar ima lopatu po čemu je i dobio ime.
Na rogu lopatara razlikujemo paroške nadočnjak i srednjak, (ledenjak se vrlo rijetko javlja) i lopatu.
Lopata je u mladosti na stražnjoj strani izrazito nazubljena, pa ti nazubljeni dijelovi stvaraju utisak parožaka. Sa starošću parošci na lopati dobivaju formu za koju ne možemo reći da je parožak, jer je lopata ustvari valovito nazubljena. Jedino najdonjiji parožak na lopati ostaje i dalje izražen, jer on i je pravi parožak i nazivamo ga ostrugom.
Rogovi počinju jelenu lopataru rasti koncem prve godine života u mjesecu svibnju i izrastu kao šila dužine 3-12 cm sa jakim vijencem. Rogove čisti od runja (basta) krajem kolovoza, a odbacuje ih u svibnju, dakle, pred kraj druge godine života. U lošim životnim uvjetima i kod genetski manje kvalitetne populacije i drugi su rogovi šila, ali znatno duži i do 20cm i sa jače izraženim vijencem. Na dobrim biotopima i kod genetski kvalitetne populacije drugi rog može imati nadočnjak, srednjak, a ponekad i slabu rašlju na vrhu roga.
Treći rogovi kao i daljnji već su tipični za lopatare s time da kulminacija njegove snage pada oko 10. godine života. Rogovi snažnih životinja dostižu težinu od 3 kg, a onih kapitalnih 3,5 do 4 kg. Odrasli lanjac odbacuje rogove u travnju ili svibnju, i što je stariji, to ih ranije odbacuje. Odbačeni rogovi kod starijih životinja su često veoma blizu jedan drugome, što navodi na činjenicu da je vremenski razmak kratak između odbacivanja rogovlja. Kod dvogodišnjaka razmak odbacivanja rogovlja može biti i nekoliko dana, dok od 4 godine na dalje to bude unutar sat vremena.
Najčešća mjesta gdje ih pronalazimo je hranilište/ispaša i mjesto za odmor. Tjedan do dva nakon odbacivanja počinju mu rasti u rujnu novi rogovi, dakle u vrijeme kada ima obilje hrane, pa može u njoj naći bez većih teškoća dostatno svih potrebnih sastojaka za njihovu tvorbu.
U drugoj polovici kolovoza čisti rogove od runja (basta) i to opet stariji jeleni nešto ranije od mladih, koji čiste rogove u prvoj polovici rujna. Potpuno čišćenje rogovlja traje do desetak dana, ovisno od vremenskih prilika. Kišno vrijeme pomaže bastu (nježan poput baršuna) da omekša i otpadne češanjem rogovlja o drvenjaste dijelove biljaka. Početak čišćenja rogovlja popraćen je krvarenjem iz mjesta netom skinute kožice runja, čiji ostaci vise u kožastim trakama do potpunog skidanja. Košuta nema rogova.
Osjetila lopatara su podjednako dobro razvijena. Ima bolji vid od obična jelena. Zubna formula lopatara je I 0/4, P 3/3, M 3/3. Dakle ima 32 zuba. U lopatara se ne javljaju biserci, što je i prirodno s obzirom da spada u najmlađe vrste jelena. Do 4. mjeseca života ima samo mliječne zube.
Lopatar spolno sazrijeva u drugoj godini života i doživljava starost od 15-25 godina, zavisno o životnim uvjetima, pa tako u ograđenim prostorima živi kraće nego u slobodnoj prirodi.
Način života, prehrana i ponašanje
U lopatara je izrazito razvijen osjećaj pripadnosti krdu u kojem živi tijekom cijele godine. Krda nisu kao u obična jelena odijeljena po spolovima, već se sastoje od životinja različita spola i razne starosti. Krda su obično znatno veća no ona u obična jelena. Samo poneki stari jelen živi samotnjački, da bi se u vrijeme parenja priključio krdu.
Izvan sezone parenja jeleni lopatari iste ili različite starosne dobi ponašaju se jednako kao i druge vrste (srna, muflon), dok u vrijeme parenja glavni, dominantni jelen tjera od krda slabije lopatare vodeći s njima ponekad žestoke borbe. Ove borbe obično ne završavaju težim ozljedama, zbog građe rogovlja koja to onemogućava.
Jelen lopatar je teritorijalna životinja, koja nema sklonosti migracijama, a njegov je teritorij relativno malen, pa je to bio i danas je razlogom njegova uzgoja u ograđenim prostorima. U mirnim lovištima lopatar izlazi na pašu u kasnim poslijepodnevnim satima, a ujutro ga možemo naći na paši i u kasnije doba. Ako ga se uznemirava, kloni se otvorenih prostora do sumraka, kada izlazi na pašu.
Za lopatara kažemo da je pašna divljač, tj. da preferira kao hranu travu, pa su mu potrebne livade, pašnjaci i slični otvoreni prostori, gdje ima dosta trave. Šuma mu služi prije svega kao zaklon, a i radi zadovoljavanja njegovih socijalnih potreba. Ipak treba istaknuti kako i brst čini dio njegove prehrane, pa kod brojnije populacije može obrstiti sve grmlje kao i dijelove stabala koji su na dohvatu njegova zuba.
Glavna hrana jelena lopatara, pored trave, su razne zeljaste i drvenaste biljke, ali i već spomenuti brst, te gljive i razni plodovi kao žir, kesteni, divlje voće. Na hrani nije izbirljiv već jede onu hranu koju nalazi u okolišu gdje je unesen, pa će tako iako mediteranska vrsta, jednako dobro ili čak bolje uspijevati njegov uzgoj na kontinentalnim područjima. Jelen lopatar se ne kaljuža. U slobodnoj prirodi gdje je lopatar prisutan u značajnijem broju, jelen obični i srna su malobrojniji.
Kod uzgoja lopatara radi mesa gustoća jedinki je 10 na 1 hektar. Kod intenzivne proizvodnje, dostatna je površina od samo 18 m2 po grlu uz obavezno prihranjivanje. Migracije lopatara su rijetke, ako u staništu gdje je unesen nalazi povoljne životne uvjete.
Razmnožavanje
Jelen lopatar je poligamna vrsta, što znači da se tijekom parenja mužjak može pariti sa više ženki. Parenje pada polovicom listopada, kada se lopatari oglašavaju svojom rikom, koja ne podsjeća na riku obična jelena. Rika traje mjesec dana, (od čega 2 tjedna intenzivno). Ako su vremenske prilike povoljnije, kao stalna temperatura bez vjetra i oborina rika je intenzivnija. Naglim vremenskim promjenama, naročito kod naglog pada temperatura dolazi do prestanka rike ili njenog slabijeg intenziteta. Kiša ne ometa riku jelena lopatara.
U špici parenja rika se čuje tokom cijelog dana, a noću s manjim prekidima od desetak minuta. I jeleni lopatari imaju svoja stalna rikališta, koja su u prorijeđenim šumama ili na šumskim čistinama. Na rikalištu krdo je raspoređeno na način da su oko rikajućeg jelena smještene košute, a oko njih mladi jeleni. Ako li se rikalištu približava drugi rikajući lopatar, tada voditelj krda ide u susret pridošlici i dolazi do snažne borbe, obično bez većih posljedica.
Tijekom parenja jeleni lopatari posebice predvodnici gotovo da ne uzimaju hranu, pa u tom periodu znadu izgubiti 10-15 posto svoje tjelesne težine. Kako rika pada dosta kasno, prvi mrazevi su već uništili najveći dio trave, lišće na granama je otpalo, a brsta je sve manje. U ovim uvjetima jeleni lopatari ne mogu nadoknaditi izgubljenu težinu, pa u zimu mogu ući ne pripremljeni tj. bez dovoljnih zaliha potkožne masti koja bi im omogućila da lakše prežive zimu. U kontinentalnim predjelima s jačim zimama i većim snjegovima tako oslabljeni jeleni mogu smrtno stradati.
Košuta je bređa 8 mjeseci ili 33 tjedna, nakon čega u lipnju ili srpnju donosi na svijet jedno, rjeđe dva teleta. Zrele košute ostaju gravidne u 90 posto slučajeva, a one koje su se parile prvi puta u životu ostaju gravidne u 70%. Košute koje u vrijeme rike nisu koncipirale (nisu bile oplođene), najčešće se ponovno pare u siječnju ili veljači iduće godine.
Nakon graviditeta od osam mjeseci ove se košute tele u jesen (rujan/listopad), a to je u kontinentalnim prilikama vrlo nepovoljno vrijeme za podizanje mladunčadi. Zbog nedostatka ova telad će najvjerojatnije uginuti, a košuta koja je iscrpljena proteklim graviditetom lako podliježe nedaćama nadolazeće zime, pa i sama može postati laki plijen grabežljivcima.
Mladunčad koja je došla na svijet u ovo doba godine lovci uglavnom izlučuju iz lovišta. Godišnji je priplod bez obzira na način uzgoja (u ogradi ili slobodnoj prirodi) 80% od matičnog broja košuta. Telad siše do kasne jeseni, dakle skoro do parenja košuta. Spolnu zrelost jelen lopatar dostiže u drugoj godini života sa 16 mjeseci starosti. Košute također sazrijevaju u drugoj godini života i bivaju skoro sve oplođene.
Izvor: Dr.sc. Tibor Andreanszky dr.med.vet., Energija pozitiva – Jelen lopatar