Odbačeno rogovlje koje u lovištima često pronalaze izletnici, planinari i lovci česta je tema razgovora u tim krugovima. Ponekad i prepirki. Osobito ako se uz čašicu ili dvije nađu dva tvrda zagovornika različitih teorija. 🙂
Tko odbacuje rogovlje i zašto?
Od naših divljih papkara, onih koji u Hrvatskoj žive od prirode ili su unešeni (autohtoni i alohtoni), rogovlje imaju obični jelen, jelen lopatar, jelen aksis i srna. Tijekom ciklusa rasta i odbacivanja rogovlja staro se odbacuje, a novo izrasta svake godine. Uostalom o tome i razlikama između rogovlja i rogova već smo ranije pisali u posebnom članku.
Posljedica odbacivanja rogovlja je ta što isto ostaje u lovištu. Jedan dio ostane neprimijećen i s vremenom istrune. Određeni broj pronađu lovci, izletnici, planinari, šumari ili slučajni prolaznici. Nerijetko su takvi pronalasci popraćeni fotografiranjem i veseljem zbog nesvakidašnjeg pronalaska. Tada vrlo brzo završe i na društvenim mrežama i drugim medijima.
Kome pripada odbačeno rogovlje?
Iako u praksi svi oni koji rogovlje pronađu na isto polažu pravo i nose ga kućama, lovačka teorija kaže drugačije. Također i zakon.
U Zakonu o lovstvu (Republika Hrvatska) u članku 74. jasno stoji da ulovljena, ranjena i uginula divljač te njezini dijelovi pripadaju lovoovlašteniku, a na površini na kojoj je zabranjeno ustanovljivanje lovišta korisniku te površine.
Slično je definirano i u Federaciji BiH čiji Zakon o lovstvu u članku 62. navodi da ulovljena ili uginula divljač i njeni dijelovi pripadaju korisniku lovišta.
Prema tome, čitajući zakone – dileme nema. Rogovlje pronađeno u lovištu pripada lovoovlašteniku odnosno korisniku lovišta.
A kakva je praksa?
U razgovoru s lovoovlaštenicima i onima koji su pronašli rogovlje u lovištu dolazimo do zaključka da je praksa uglavnom različita od zakonskih odredbi. Nalaznici većinom ne kontaktiraju lovoovlaštenike i smatraju da je njihovo pravo zadržati rogovlje.
Lovoovlaštenici potvrđuju ovu praksu, ali navode kako se niti ne upuštaju u pokušaje da pronađeno rogovlje vrate u svoje vlasništvo. Svjesni su da se ovakvo ponašanje godinama tolerira i da će vrlo teško biti promijeniti svijest o tome.
Jedino apeliraju da bi bilo poželjno barem obavijestiti lovoovlaštenika o pronalasku kako bi se mogla pratiti kvaliteta rogovlja i barem na taj način pridonijeti gospodarenju lovištima. Na ovaj način bi svi bili zadovoljni. Barem djelomično. Nalaznici bi zadržali rogovlje, a osobe zadužene za gospodarenje bi zadržale uvid u kvalitetu i razvoj divljači na određenom prostoru.
Vrlo vjerojatno će i u budućnosti rogovlje završavati kod onih koji ga i pronađu. I krasiti zidove, lustere ili drške noževa i slično. Ipak, razmislimo ne bi li bilo dobro barem obavijestiti one koji se bave gospodarenjem divljači o tome. Vjerojatno neće imati ništa protiv toga da ga zadržite. A informacija o kvaliteti i izgledu rogovlja možda će im dobro doći!
