Ovog vikenda Gacka je bila odredište obiteljskog izleta i ribolova kojeg smo odgađali već nekoliko godina. Svakog proljeća se spremamo na otvaranje sezone ribolova na pastrve, ali vremenske (ne)prilike ili obiteljske obaveze uglavnom su nas odvraćale od tog plana. Suprug je proveo nešto više od godine dana na terenu oko Otočca i tamo je “kao doma”. I zaljubljen je u Gacku i cijeli onaj kraj. No krenimo redom…
Moje ribolovno (ne)iskustvo
Moj ribolovni staž započeo je pred nekih 20-ak godina. Prvo zajedničko ljetovanje s današnjim suprugom, a tada smo još bili cura i dečko, započelo je odlaskom u ribolov. Dogovor je bio da prvu večer idemo u ribolov, a ostatak ljetovanja – klasika. Prvu večer ulovila sam nekoliko ušata i bugvi. I to je bilo to. Zaražena! Ne moram ni reći da smo svaku večer provodili u ribolovu.
Kako su godine prolazile, uz ušate i bugve na red su došle i iglice i šaruni. Pa orade, fratri i ugori. I naravno – lignje i sipe. Slatkovodni ribolov nije me privlačio i nisam se dala nagovoriti. Do danas! 🙂
Ako možeš šarune, možeš i pastrve!
Ove godine sve se poklopilo. Vremenska prognoza bila je ok. Klinci nisu imali previše obaveza za vikend, a i suprug si je (za divno čudo) organizirao slobodnu nedjelju. Nisam baš imala puno manevarskog prostora i morala sam pristati. Pokušala sam se izvući na dozvole i slične stvari, ali i tu me je preduhitrio. Gacka d.o.o. častila je besplatnim ribolovom povodom otvaranja sezone i nakon dva telefonska razgovora i dodatne provjere, nisam imala izbora.
Uslijedilo je dva dana priprema i slušanja priča o Gackoj, o pastrvama, o Marković Rudinama, šumama i šumarstvu (po stoti put). U subotu navečer tri štapa su bila spremna, varalice u kutijama i bilo mi je jasno da ću se sutra okušati u ribolovu pastrva. Jedan od sinova, koji je odlučio ići s nama, već ima nešto ribolovnog staža i nalovio se pastrva. Uglavnom, rekli su mi, ako mogu špinati šarune na moru već godinama, mogu i pastrve na Gackoj.
Gacka – ljepotica boje opala
Nedjeljno jutro osvanulo je s minusima. Jutarnja kava i lagano autoputom za Otočac. Silazak s autoputa, ulazak u Otočac i skretanje prema Prozoru. Prva destinacija bila je nadstrešnica nedaleko od mosta 6 u Prozoru. Mraz se još dobro držao i uz vodu je sve bilo bijelo. Gacka “malo jača” i brža. Ali ipak, baš onakva kakvom ju opisuju. Prekrasna!
Ne skroz bistra i uz dosta trave koja se gotovo svaki zabac lovila na varalicu. Pomalo frustrirajuće, osobito za prvi put. Proveli smo tamo petnaestak minuta i pobjegli u auto se ugrijati i dalje istraživati teren.
Kod mosta broj 5 malo drugačija situacija. Sunce se već podignulo. Mraz nestao, a uz vodu dosta blata. I tu provodimo pola sata bez uspjeha i bez da smo i vidjeli ribu. Slušam priče o obližnjoj samoposluzi i famoznoj klupici ispred nje. Samoposluga radi i brinem se da ne završimo ispred nje.
Srećom, sin izjavljuje da je vrijeme da se i nešto pojede te pada dogovor da ćemo još kratko stati kod mosta boj 4 i zatim se uputiti prema mostu 3. Tamo je nadstrešnica i tamo ćemo marendati te nastaviti loviti.
Pojavljuje se i HTV!
Na četvorci nas iznenađuju prekrasni labudovi koji nas prate u stopu. Idealna prilika za fotografiranje, a oni kao da znaju i poziraju. Suprug se odlučuje za desnu obalu, dok sin i ja krećemo lijevom. Tu nas iznenađuje i prva pastrva. Lijeno je dopratila varalicu i još tromije se vratila u dubinu. Poslije toga ništa…
Suprug je uporan oko mosta i pokušava pronaći koju ribu ispod nakupina trave i velikog kamenja u vodi. Bez previše uspjeha. U daljini vidim da se još netko zaustavlja. Odjednom su tu i kamera i mikrofon. Naslikavanje i poziranje. U povratku saznajem da je bila riječ o novinaru HTV-a i direktorici Turističke zajednice Grada Otočca. Rade prilog o otvaranju sezone i eto, ni krivi ni dužni, završit ćemo na TV-u! Barem nešto, kad već pastrve nisu raspoložene za suradnju.
Ipak se kreće! Zbog marende ili “ružnih pačića”?
Kod trećeg mosta po dogovoru marendamo. Odmah se lakše diše. Zbog bržeg toka i duboke vode, na sva tri štapa suprug stavlja tonuće voblere – “pačiće”. Riječ je o “Ugly duckling” voblerima koje teška srca i nama daje na korištenje. Ima nešto s njim i tom “pačadi” što baš i ne razumijem. Al ajde. Nek’ mu bude. One tri puta skuplje voblere, japanske i francuske, daje bez problema. Ali kad su ovi u pitanju, teško to ide. No dobro. Dajem riječ da ćemo pripaziti. Možeš mislit! 🙂
Promjenom varalica (ili zbog marende) počelo se nešto i događati. Mijenjali smo i poziciju nekoliko puta i rezultat je bio nekoliko nerealiziranih grizeva (ili možda zapinjanja za travu) i dvije prekrasne potočare od nekih 30-ak cm. Naravno, obje su završile na suprugovom štapu. Nije da se ne veselim, ali ne bi bilo loše da i ja nešto ulovim. Bilo što. Možda bi lakše “predurala” smrznute ruke i lagani, ali hladni i neugodni vjetar koji stalno podsjeća da je zima još uvijek tu.
Nagrada na kraju dana!
Već smo skoro odustali i krenuli kući. Popili smo kavu u Otočcu i “vagali” da li krenuti doma ili iskoristiti još pola sata sunca. Ipak sam se dala nagovoriti. Još samo par zabaca i to je to. Na moru to obično završi s nekoliko sati ribolova, ali sunce je zalazilo i svi smo već bili dobrano promrzli. Automatski zabacujem na suprotnu stranu, malo namotam prema sredini, zastanem par sekundi da varalica još malo potone i opet motam. I lagano “cimam” vrhom štapa.
Ne nadam se više ničemu. Uostalom, ovu radnju ponavljam cijeli dan bez uspjeha. Razmišljam samo o tome je li najstariji sin doma naložio i hoće li nas dočekati topla kuća. Kad odjednom, zatezanje. Pa jedan udarac, pa drugi. Štap pumpa i savija se. Kočnica proklizava i izvlači najlon. Ostala je još odvijena od prošlog lignjolova. Nekako ju uspijevam zategnuti, a nekoliko metara ispred sebe vidim svijetle bokove koji se izvijaju. I to ne baš malene. Samo da mi ne otpadne. To je prvo što mi prolazi kroz glavu.
Suprug je bio blizu i vidio je što se događa. Trči kroz ono blato s podmetačem. Samo mi još treba da padne u tom blatu, da doživljaj bude potpun! Viče mi da ne divljam. Što god mu to značilo. Pastrva iskače prvi put iz vode, pa drugi put. Treći put nije dospjela. Već je bila u podmetaču. I to kakva. Sad tek vidim što sam ulovila. Hvata me smijeh. Veća je nego one dvije zajedno što smo ulovili ranije.
Kratko poziranje i fotografiranje te puštanje natrag u Gacku. Uistinu prekrasna riba. Okruglih 50 centimetara. Zdrava i debela. Borbena. Zaslužila je da pliva i dalje i nastavi se nadmudrivati s brojnim ribičima koji hodočaste ovo mjesto.
Sad možemo i doma
E, sad možemo i doma! Ipak nisam bez veze išla! U prvom slatkovodnom ribolovu ulovila sam i svoju prvu pastrvu. Suprug mi pokušava objasniti kako je riječ o pravoj kapitalki. Pogotovo za prvi put. Nije mi to toliko bitno. Više se veselim činjenici da je veća od njegove dvije! 🙂
Šalu na stranu, Gacka me oduševila na prvi pogled. Uređene nadstrešnice, informativne table, koševi za smeće i druge sitnice. Uređen okoliš i pristup rijeci. Nije baš česta slika u nekim drugim sredinama. Što se ribolova tiče, objasnili su mi da je tek početak sezone i da pravo razdoblje ribolova tek dolazi. Vidjet ćemo!
Ali o tome nekom drugom prilikom. O ribolovnom turizmu, dozvolama i drugom. Vrlo uskoro…
Bistro!
Ukoliko tražite smještaj u blizini, pogledajte OVDJE.