Pripadnice porodice kuna – kuna zlatica i kuna bjelica – su vrlo slične životinje, izduženog tijela, kratkih i snažnih nogu i dugačkog, kitnjastog repa. Areali im se geografski prekrivaju, ali svaka vrsta živi na svom karakterističnom životnom prostoru. Tragovi su im manje ili više slični, no bitno je da se nalaze uglavnom na različitim mjestima.
Uglavnom na različitim mjestima
Životni zahtjevi i navike nagone kunu zlaticu da se kloni blizine čovjeka. Najbolje joj odgovaraju suvisli šumski kompleksi četinjača i mješovitih šuma od sredogorja do nizina. Po svojim morfološkim osobinama više je prilagođena na život na drveću od svoje rodbine. Penjanje po drveću, skakanje s grane na granu, s krošnje na krošnju, ne predstavlja joj nikakvu teškoću. U tim akrobacijama kuna bjelica joj nije ni blizu.
Nasuprot tome, kuna bjelica je tipični stanovnik otvorenijih predjela. Osobito voli rubove šuma, kamenite terene i napuštene kamenolome. U Hrvatskoj je brojna u kraškim predjelima. Vezana je za blizinu ljudskih naselja, kultivirane predjele. Lovi većinom na tlu, rijetko se penje na drveće. Događa se, ne samo da se nađe u manjim naseljima i na periferiji većih, nego i u središtima gradova, gdje ima parkova. Tada se uglavnom hrani prenamnoženim “gradskim” pticama – golubovima, grlicama i vrapcima, ali i štakorima i drugim sitnim glodavcima. Rjeđe se događa da kuna zlatica uđe u naselja, a tada i ona može načiniti veće štete.
Kuna bjelica u naseljima pljačka peradarnike, kunićarnike, golubinjake i to u pravilu, daleko od svoje nastambe. Kada upadne, primjerice u kokošinjac, poubija sve životinje. Čini to iz straha od preplašenih životinja, a ne iz krvoločnosti, kako se to pogrešno misli. Jede i ptičja jaja, a veće od 10 g odnosi u svoju nastambu, držeći ga između glave i prsa.
Vrhunski predator
Obje kune mogu načiniti štete u uzgajalištima sitne pernate i dlakave divljači. Kuna zlatica za dnevno boravište i podizanje mladunaca koristi duplje drveća, ptičja i vjeveričja gnijezda te pukotine i niše u stijenama. Mogu to biti i gnijezda, čijeg je vlasnika nedavno pojela. Takva skloništa ne koristi cijele godine. U drugoj polovini zime, kada snježni pokrivač postane deblji, a mraz jači, ta kuna provodi dan i u nadzemnim skloništima. Smješta se i u duplje pri dnu debla, pod hrpu suhog granja, složaj drveća, oborena debla ili stabla, u sklonište pod snijeg.
Prije nego što se smjesti na danište, kuna zlatica, osobito starija, nastoji sakriti svoj trag: posljednje metre kreće se po drveću, čak i onda kada je ulaz u duplju pri dnu debla. Kuna bjelica je u izboru nastambi prilagodljivija. Nađe ih u
pukotinama i nišama stijena, u niskim dupljama drveća, pod hrpom granja i kamenja, složajem drva, oborenim deblima i stablima, u napuštenim i nenapuštenim gospodarskim zgradama, stajama, šupama, tavanima, sjenicima, nekim lovnim objektima… Svaki primjerak obje vrste kune kreće se po svojem individualnom teritoriju i širem području, gdje lovi ili traži partnera. Granica teritorije obilježava lučevinama prianalnih žlijezdi, izmetom i mokraćom.
Obje vrste kuna ubijaju svoje žrtve ugrizom u vrat ili zatiljak, manje žrtve ugrizom preko cijele glave. Manji plijen pojedu cijeli. Plijen izuzetno rastrgaju na komadiće prije nego što ga pojedu. Prave zalihe hrane, najčešće se nađu nepojedeni ostaci većih sisavaca i ptica. Ponekad kune donose u svoje nastambe predmete, koji nisu važni za njihov život – drvene, plastične, kosti i drugo.
Razlike u tragu
Najvažniji su otisci šapa, njihov razmak i raspored. Svako stopalo tih kuna ima po pet prstiju i svi se vide u dobro ocrtanom otisku. U mnogim slučajevima vrlo teško je naći otisak stopala, u kom je otisnut i vanjski prst. Kandže uvijek ostavljaju u otisku vidljiv zarez. Otisak prednje šape je izduženiji i uz potkovastu blazinu stopala ima i jednu ili dvije petne blazine. Otisak stražnje šape je okruglastiji i bez otiska petne blazine.
Šape kune zlatice su odozdo obrasle gustom, oštrom i dugom dlakom, koja sasvim pokriva blazine tabana. Posebno je u zimskoj dlaci ta dlakavost šapa mnogo gušća nego u ljetnoj, tako da su sve blazine pokrivene dlakavim jastukom. Kuna zlatica se za plijenom penje i skače po granama drveća, pa gusta dlakavost šapa djeluje kao učinkovita prilagodba protiv klizanja po mokrim i pokrivenim snijegom, injem i ledenom korom granama. Pomaže to i kod kretanja po snijegu.
U dobro otisnutoj šapi kune zlatice uočavaju se sve blazine, ali cijeli otisak je zbog dlakavosti kao razmazan i nejasan. Prednja šapa je veća od stražnje, 4 do 4,5 cm dugačka, 2,5 do 3 cm široka. Stražnja šapa je nešto manja, dužina joj se kreće od 3 do 3,5 cm, široka je oko 3 cm.
Šape kune bjelice su znatno manje dlakave, pa se njihove blazine puno jasnije ocrtavaju u otisku. Ako se u snijegu nađe trag s dobro otisnutim blazinama šapa, to je sigurno trag kune bjelice. Dužina šapa odnosno otiska se kreće oko 3 cm, širina 2 do 3 cm. Stražnja šapa je nešto kraća i malo šira.
U svježem ili dubokom snijegu otisci šapa kuna mogu biti iznenađujuće veliki, nekada i dva puta veći od šapa. U sipkom snježnom pokrivaču se rubovi otisaka osipaju i time oni izgledaju veći. Otisci su veći i u snijegu koji se topi te u bljuzgavici.
To važi i za tragove drugih vrsta divljači, pa treba gledati i dužinu koraka, raspored otisaka i mjesto, gdje se tragovi nalaze. Tragove kune zlatice možemo naći u šumi i u njenoj blizini. U osnovi se hrani na tlu, pa su joj tu i tragovi. Samo u potrazi i potjeri za vjevericama, puhovima, pticama i njihovim leglima, pri hranjenju šumskim plodovima, ponekad i zbog orijentacije ili skrivanja traga penje se na drveće i kreće se po granama.
Često vuku svoj plijen
Pri praćenju traga kune zlatice mogu se naći tragovi vučenja plijena. Krupan plijen – tetrijeba gluhana ili zeca – ne može odvući, no lještarku gluhu, koju pojede samo djelomično, grabežljivac odvuče na skriveno mjesto: ispod panja, oborenog drveta, a može ostatke odnijeti na drvo i spremiti u duplju, gnijezdo vjeverice ili ptice, a nekada jednostavno u grane. Trag vučenja po snijegu se može prepoznati po ispaloj dlaci ili perju.
Trag kune bjelice može se naći u blizini naselja, u vrtovima, voćnjacima, vinogradima, parkovima, šumarcima i u njihovoj blizini, u kamenitim predjelima. Kao i kod kune zlatice, trag ovisio terenu, vrsti hrane, koju traži, načinu lova. Na snijegu se može pratiti trag do nekog zida, na koji je zvjerčica skočila. Nekada se trag može naći i na krovu do nekog otvora, primjerice, dimnjaka, gdje se put nastavlja do njene nastambe. Također se nekada može naći trag vučenja plijena.
Na otvorenom prostoru se kreću različito dugim i brzim skokovima. Pri tom se otiskuju i dočekuju uvijek istovremeno prednjim odnosno stražnjim parom nogu. Pri skokovima izrazito zgrbe leđa i njihovo kretanje donekle podsjeća na ubrzano puzanje gusjenice grbice. Kod polaganog skakutanja niz otisaka mogu činiti usporedni parovi, kod kojih stražnja šapa pada točno u otisak prednje ili je malo prelazi ili kod kojih se smjenjuju parovi otisaka prednjih i stražnjih šapa. Pri tom je podjednak razmak između pojedinih parova otisaka. Slično je kod spokojnog i laganog skakutanja, gdje se smjenjuju parovi otisaka prednjih i stražnjih šapa, no pri tom su sve četiri šape blizu jedna druge, a između njih je veći razmak.
Kod bržeg skakutanja padaju stražnje noge ispred otisaka prednjih i u tragu se vide u većim razmacima odijeljena četiri ili tri otiska. Pri još bržem skakutanju se udaljenosti između pojedinih skokova još više povećavaju, a u tragu se isto vide po tri ili četiri otiska zajedno. Kod veoma brzog kretanja dužina skokova se još više povećava, a otisci su poredani slično kao u zečjem tragu: naprijed je otisnut par stražnjih nogu, a za njima su manje ili više jedna za drugom otisnute prednje šape.
Otisci prednjih odnosno stražnjih šapa, primjerice, pri laganom skakutanju ne moraju ležati uvijek jedan uz drugi na istoj razini nego jedna šapa može ostaviti otisak malo sprijeda i ukoso ispred otiska druge šape. Kuna često mijenja način skakutanja. Pri laganom skakutanju parovi otisaka su međusobno udaljeni oko 40 cm, pri bržem – i preko 1 m.
Ženke uglavnom sitnije
Spol kune bi se mogao odrediti po veličinom otisaka i dužini koraka, jer su ženke sitnije. Zimi se to može točnije utvrditi po točkama mokrenja na snijegu. Primjerice, kuna zlatica ih na dnevnom tragu ostavlja najmanje 10. Ako se jasna žuta mrlja mokraće nalazi među otiscima stražnjih nogu, radi se o ženki. Ukoliko je mokraćom poprskan neki predmet ili biljka ustranu od otisaka stražnjih nogu, radi se o mužjaku.
Trag kuna je i njihov izmet, karakterističan kao za druge zvijeri: s jednim tupim i jednim šiljatim vrhom. Sličan je u obje vrste – 8 do 10 cm dugačak i oko 1,2 cm debeo. Najčešće je nešto zavijen. U njemu se vide dlake, perje, komadići kostiju, ostaci divljeg i pitomog voća. Obično je sive boje. Po mjestu, gdje je nađen i drugom, može se utvrditi kojoj vrsti pripada.
Izmet kune zlatice ima svojstven, prilično podnošljiv miris. Obično ga ostavlja na povišenim mjestima: kamenju, panjevima, hrpama granja, kladama i sl. Izmet kune bjelice se nađe na posebnim mjestima u ljudskim naseljima, ponajprije na tavanima, u šupama, ostavama itd. Svojstveno joj je da odlaže izmet više puta na za to posebno izabrano mjesto. Tako se nakupe hrpice osušenog izmeta, koji jače smrdi. Kuna zlatica nema takvih navika.
Izvor: Časopis Hrvatske šume, godina 2013, broj 198, autor Zoran Timarac