Plavi rak – štetočina ili delicija?

Plavi rak se pojavio 50-ih godina prošlog stoljeća u Veneciji. Vjerojatno je došao s balastnim vodama brodova. Prije 15-ak godina pojavio se i na ušću Neretve. Prema riječima lokalnih ribara, na ovom podneblju pogoduje mu temperatura vode, slanost, obilje hrane koju konzumiraju, kao i činjenica da u hranidbenom lancu nema prirodnih neprijatelja.

Ženka, rakovica, kazuju neretvanski ribolovci, zna imati i do dva milijuna jajašaca u jednom leglu, a broj takvih legla ovisi o temperaturi mora i brojku toplih dana. Ovih dana sve je više dojava o pojavi plavog raka diljem Jadrana.

Od Atlanskog oceana do ušća Neretve

Plavi rak (Callinectes sapidus) je člankonožac koji pripada razredu desetonožnih rakova iz porodice rakova plivača. Predator je koji jede autohtone vrste riba, rakova i školjki.

Plavom raku prirodno stanište je najprije bio Atlantski ocean, uključujući obale Kanade, Antile, Bermuda i sjeverne Argentine. Na obalama europskog kontinenta pojavio se početkom 20. stoljeća nastavivši se širiti diljem Europe, pa i Azije i Japana.

U Hrvatskoj prvi primjerci plavog raka pronađeni su na ušću rijeke Neretve, gdje je najbrojniji. Od tada, ribolovni uspjeh u Neretvanskom kraju biva sve siromašniji. U svibnju 2013. godine pronađeni su i u Vranskom jezeru.

Plavi rak može narasti i do širine od otprilike 23 cm. Mužjaci i ženke lako se razlikuju po obliku trbuha; trbuh kod mužjaka je dugačak i vitak, dok je kod ženki širok i zaobljen. Također, mužjaci i ženske se razlikuju i po boji kliješta, ali su te razlike suptilne i manje uočljive. Kliješta kod mužjaka su plava sa crvenkastim završecima, a kliješta ženki su narančaste nijanse sa ljubičastim završecima.

Velike štete na ribolovnim alatima

Ovaj rak strpljivo čeka da cipal ili neka druga riba uđe u jednu od brojnih vrši zapetih u laguni Parila, jednom od najbogatijih ribolovnih područja u neretvanskome kraju, a onda u vršu uđe i on i pogosti se. Agresivnom predatoru, plavom raku „saveznici“ su ribolovci koji na tome području postavljaju vrše, mreže, parangale i druge alate za ulov ribe. On im ih, kao „nagradu“, oštećuje i uništava, kao što uništava i jede autohtone vrste rakova i školjki.

Plavi rak je svejed, dakle jede i biljke i životinje. Ipak, na njegovom jelovniku najčešće se nađu jegulje, pastrve, školjke, manje ribe pa i strvine. Izaziva to u posljednjih nekoliko godina ogorčenost lokalnih ribara koji s plavim rakom sve teže izlaze na kraj.

Rješenje kroz gastronomsku ponudu

Suočena s brojnih pritužbama ribara, struka predlaže dvije metode borbe protiv te invazivne vrste. Prva je sanitarni izlov, odnosno izvlačenje što većih količina plavog raka iz prirode i uništenje, a druga mogućnost je da ga se shvati kao resurs. Naime, u nekim dijelovima svijeta, primjerice u Americi, u gastronomiji taj rak je delikatesa kao npr. jastog. Stoga, ne bi bilo loše da ga naši restorani pokušaju iskoristiti  kao novu ponudu u gastronomiji. Ima ga dosta i toliko je invazivan da ga ne treba uzgajati, samo loviti.

Na američkim obalama Altantika izlovljavaju plave rakove jer su cijenjeni zbog njihovog ukusnog, slatkog, bijelog mesa pa su u brojnim restoranima glavna gastronomska ponuda. Amerikanci ih obožavaju pripremiti na buzaru, ali pravi hit su Crabcakes, odnosno polpete od plavog raka.

Monitoring plavog raka – projekt Sveučilišta u Dubrovniku

Prilog HRT-a o Monitoringu plavog raka

Odjel za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku pokrenuo projekt Monitoring plavog raka koji za cilj ima pronaći način kojim bi se zaustavila invazija tog američkog predatora.

Zaživi li projekt profesora Glamuzine jela od plavog raka pripremljena na hrvatski način, zasigurno će se naći na jelovnicima mnogih domaćih restorana. Cilj projekta je pronaći način kojim bi se zaustavila invazija tog predatora.

Dvije su glavne metode borbe protiv tih invazivnih vrsta, ne samo njega i biljaka i životinja. Prva je dakle sanitarni izlov koji se temelji na tome da izvučemo iz prirode što više toga plavoga raka tih životinja invazivnih i da ih uništimo. Tipičan primjer je ambrozija u Slavoniji. Drugi način je da invazivne vrste shvatimo kao novi resurs, u ovom slučaju ribarstveni i da ih počnemo koristiti u ribarstvu i u turističkoj ponudi koja se na tome temelji – objašnjava prof. dr. sc. Branko Glamuzina sa Sveučilišta u Dubrovniku.

Protiv američkog raka najlakše se boriti uz pomoć Amerikanaca. Upravo zbog toga profesor Glamuzina za svog je prvog pomoćnika u projektu izabrao prezimenjaka povratnika iz Amerike. Stanko Glamuzina je mnogo godina lovio školjke u Luizijani a ni lov na plave rakove nije mu stran. Još 2019. godine, 11 je pravih američkih vrša od čelične žice obložene plastikom razbacano po laguni u kojoj se miješaju riječna i morska voda.

Tri puta tjedno vrše pregledavamo i onda brojimo ulov napravimo strukturu populacije po veličnama, po spolu i određujemo kakva je komercijalna vrijednost pojedinog ulova po jednoj vrši . Dakle, ulov varira od petog do devetoga mjeseca kad je sezona plavoga raka, možda od dva do tri po vrši pa do 10-tak 15 po vrši – kaže prof. Glamuzina.

Moguća i zarada od izlova

30-ak kilograma rakova iz ne bi donijelo osobitu zaradu. No s više vrša, kaže Stanko, moglo bi se zaraditi, možda ne onoliko koliko u Americi, ali ipak pristojno.

Cilj ovog monitoringa je dobiti više informacije kako bi se ovakav način izlova koncesionirao i stavio u legalne zakonske okvire. Tako bi plavi rak mogao postati turistička ponuda same delte Neretve – kaže prof. Glamuzina.

Meso plavog raka prava je delicija. Zaživi li projekt profesora Glamuzine jela od plavog raka pripremljena na hrvatski način, zasigurno će se naći  na jelovnicima mnogih domaćih restorana. 

Izvor: HRT

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *