Izostanak prirodnih neprijatelja, široka ekološka amplituda, sve više zapuštenih poljoprivrednih površina i sve manje ljudi u ruralnim područjima uzrok su što je čagalj u pojedinim područjima sve češći i viđeniji. Svakodnevne dojave o pojavi čaglja i u rubnim urbanim sredinama nisu rijetkost. Obzirom da je čagalj relativno nova i široj javnosti prilično nepoznata vrsta divljači i mišljenja o njemu su različita.
Štetočina ili vrsta vrijedna zaštite?
Prema Stručnoj studiji o čaglju u Hrvatskoj, objavljenoj 2015. godine od strane Ministarstva poljoprivrede i Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, mišljenja o čaglju uistinu su različita.
Osobe koje su direktno vezane za lovstvo (lovci i šumari) ili se bave ekstenzivnim uzgojem stoke, uglavnom smatraju da se populacija čaglja treba držati u granicama biološkog minimuma i smatraju ga krivcem za smanjenu brojnost populacije srna.
Osobe koje žive u urbanim područjima (gradovima) imaju izrazito pozitivan stav prema čaglju, kao novoj vrsti na ovim područjima. Osobito je taj stav izražen kod osoba mlađe dobi, studenata i srednjoškolaca.
Članovi zaštitarskih udruga, društava za zaštitu životinja, „ekologa“ te osobe više naobrazbe društvenih smjerova u pravilu su imale stav da čaglja kao novu vrstu treba zaštititi i iskoristiti ga kao turističku atrakciju u ruralnom i ekološkom turizmu (promatranje životinja u prirodi).
Čagalj ipak često pogrešno optužen?
Na područjima gdje se čagalj kao „nova vrsta“ pojavio u zadnjih dvadesetak godina često puta je nedostatak srneće divljači uzrokovan krivolovom, bolešću li nečim trećim pripisivan čaglju. Analizom sadržaja želuca čagljeva tijekom dvije godine na 238 uzoraka mišićno tkivo srneće divljači nađeno je u svega 8 uzoraka sadržaja želuca.
U Hrvatskoj zasad nisu zabilježene znatne štete od čagljeva, za razliku od šteta od vuka koje su znatne. Ipak, populaciju čaglja treba držati pod stalnom kontrolom i monitoringom kako se udio šteta na divljači i domaćim životinjama ne bi značajno povećao zbog njihove prilagodljivosti i oportunističke prirode.
Studija o čaglju pisana je 2015. godine i stanje još uvijek nije bilo alarmantno. Međutim, u proteklih nekoliko godina sve se češće javljaju štete koje čagalj radi. Najviše je problema u predjelu Posavine, ali i drugdje. Lovci često naglašavaju kako je važećim Lovno-gospodarskim osnovama za pojedina lovišta predviđen premalen broj jedinki za odstrel i da ga treba povećati.
U Hrvatskoj zasad nisu zabilježene znatne štete od čagljeva
U suživotu samo s pripadnicima svoje vrste
Čagalj je predator koji je po načinu života sličniji vuku, nego lisici. U pravilu glodavce lovi pojedinačno, dok krupni plijen savladava u čoporu. No čagalj u suživotu živi jedino s pripadnicima iste vrste. Predatore slabije od sebe (lisica) tjera sa svoga područja za lov, dok uzmiče od vukova. U pravilu, tamo gdje se pojavi čagalj populacija lisica se značajno smanji ili u potpunosti napusti branjeni teritorij.
No, čagalj u pravilu uzmiče pred jačim predatorom i na području gdje borave vukovi može se sresti samo lutajući primjerak čaglja u osvajanju novog teritorija, ali reprodukcijski par ili čopor čagljeva je nemoguće naći. Na području na kojem je stanište risa čagalj ne obitava. Suživot čagljeva i domaćih pasa je zabilježen u više slučajeva. Posebice se psi skitnice koji žive na odlagalištima otpada dobro slažu s čagljevima i zabilježeni su slučajevi međusobnog parenja i postojanja križanaca između pasa i čaglja.
Sve češći križanci čaglja i psa
Ovakvi slučajevi su prvi puta uočeni i zabilježeni upravo u Hrvatskoj (Pelješac, Slavonski Šamac, Merolino). Genetskom analizom odstrijeljenih primjeraka znanstveno je dokazano da su križanci. Obzirom da nisu poznate buduće i pretpostavljene promjene u ponašanju, hranidbenim navikama, načinu razmnožavanja i plodnosti te suživotu s ostalim čagljevima, domaćim psima i čovjekom, unošenjem genoma domaćih pasa u genom čagljeva populaciju treba držati pod stalnom kontrolom.
Ženke domaćih pasa gone se dva puta godišnje, a broj okoćene mladunčadi kreće se od 4-15 po leglu. Obzirom da je količina dostupne animalne hrane vrlo velika moguće je da ovakva ženka odgoji i desetak mladunaca godišnje što je izrazito visok broj. Kako će se ovakvi križanci ponašati u suživotu s čovjekom u blizini naseljenih mjesta, nije poznato.
Osim toga, kod domaćih pasa se često pojavljuju različite zarazne bolesti poput parvoviroze, štenećaka, koronavirusne infekcije i drugih te je vrlo lako da se ovaj virus prenese na divlje kanide. Za pretpostaviti je da će se križanci lakše prilagoditi suživotu s čovjekom i moguće je da ovakvi križanci postanu značajna karika u prenošenju silvatične bjesnoće iz lovišta u urbane sredine.
