Klen na višnju – povratak u djetinjstvo!

Klen – vrhunska sportska riba

Svi smo mi negdje počeli. Negdje nas je klica ribolova zarazila i ta “ovisnost” razvija se uglavnom do kraja života. Prve bare, kanali i rječice te ribe ulovljene u njima ostaju zauvijek u memoriji. Veselili smo se tada svakom kederu i ribici više i iskrenije nego danas ribama od nekoliko kilograma i osobnim rekordima.

Klen – moja prva ljubav

Svoj ribolovni staž započeo sam na sličan način. Stara Germina i DAM-ova Quick-erica s namotanih 20-ak metara daleko predebelog starog najlona i prastarom udicom. Koja se čuvala kao oko u glavi. I klenovi! 🙂

Mi koji smo imali i kakvu – takvu opremu bili smo sretni. Po starom koritu Dobre, kojeg je presjekla brana jezera, glavni dječji alati bile su “bočice” i “cedevite” s nekoliko metara najlona i udicom. I naravno, najveći gušt ljetnog ribolova – lov klenova koji su izazivali sunčajući se na površini.

Prije ribolova obavezna destinacija bila je susjedova višnja. Trebalo je samo napuniti džepove i zajahati starog ponija i uputiti se na vodu. Još se sjećam majčinog ispraćanja svaki put prije ribolova. “Da ih nisi slučajno doma nosio. Tko će ih čistiti!?” – redovito je vikala s balkona. Naravno, i ona je uživala u dječjoj sreći i ponosu kad bi pokojeg većeg klena donijeli doma i prvo ga pokazivali cijelom susjedstvu. Od nas su sretnije bile samo naše majke, ne zbog ulova, nego zbog našeg veselja i ponosa.

Povratak u djetinjstvo

Sjetim se tih trenutaka svakog ljeta kad se zarumene prve trešnje i višnje, a temperatura podivlja preko 300C. Probudi se onaj nestašni dječak u meni i uhvati me želja za preskakanjem kamenja u starom koritu, sakrivanja i šuljanja kroz vrbe i vrebanja klenova.

Tako je bilo i ove nedjelje. Navike su navike i u 6 sati ujutro već lutam po gradu tražeći gdje ću popiti prvu kavu. Sjedim na terasi i uživam u prvim zrakama sunca i jutarnjoj dozi kofeina. Preko puta terase stoji stara trešnja. Nije dugo trebalo i onaj dječački nagon je proradio.

Međutim, problem! Gdje naći višnje ili trešnje? Mraz je ove godine učinio svoje i malo tko je uspio nešto sačuvati. Brzinski ispijam kavu i vozim do voćarne. Tamo ih mora biti. I naravno, ima ih. Ali ne danas. Vikend je, kaže mi prodavačica. Sve je još jučer planulo. Dođite sutra. Glavom mi prođe – “Nije vrag da svi ovaj vikend love klenove!?”

Jocker zovi – Plodine!

Naravno, kad je ribolov u pitanju – zapreka nema. Plodine rade od 7.00 i morale bi imati trešanja ili višanja. Za dvije minute sam tamo. Ali, hladan tuš. Ni tamo ih nema. Preostaje mi samo zadnja nada. Konzervirano ili smrznuto voće! Pronalazim smrznute višnje u zamrzivačima. Bez koštica. Hmmm… Poslužit će. Imali smo i luđih kombinacija…

Štapovi su ionako stalno u autu i u pola 8 sam na vodi. Sunce se još lijeno diže, a vrbe i topole još uvijek pružaju hlad i zaštitu. Budući da je temperatura već na 250C, pod prstima osjećam kako su se i višnje u vrećici počele odmrzavati.

Kad nema “domaćih” iz vrta, dobre su i one iz trgovačkog centra

Jednostavan sistem i prvi klen!

Sistem je jednostavan. Kao i prije 30ak godina. Osnovni najlon i udica na kraju. Veličina udice ovisi o veličini trešanja i višanja. Bitno je da se mogu sakriti u njih. Za početak stavljam jednu višnju na udicu i zabacujem pod drugu stranu korita. Lagano tone i ubrzo se zaustavlja na dnu. Dubina nije velika. Metar, metar i pol.

I onda slijedi onaj najuzbudljiviji dio. Čekanje da opušteni najlon “zaigra”. Uskoro se i to događa. Prvo lagani trzaj, a zatim se luk najlona počinje zatezati. Kontra u tvrdo. I to je to. Glavonja je na udici. Lijep komad od nešto više od pola kile brzo je vani. Brzo fotkanje i puštanje. Treba iskoristiti vrijeme dok je još hlad.

Idućih pola sata dobivam još nekoliko lijepih komada. Sunce se već visoko podiglo i odlučujem se na povlačenje. Ne zato što ribe neće gristi, već iz razloga što vrućina postaje naporna.

Jedna višnja, a mogu i dvije!

Uglavnom se lovi na jednu višnju. Ili trešnju. S veličinom višnje i udice ne možete pogriješiti. Klen od 30-ak dekagrama bez problema ju proguta i veća udica samo će pomoći da ju ne proguta preduboko. Ipak ih puštamo, pa čemu ih onda dodatno mrcvariti.

Korištenje smrznutih višanja bez koštica ipak diktira neka druga pravila. Tu i tamo ćete naići na neku u koju ćete uspješno sakriti cijelu udicu. Ipak, i takva će slabije letjeti jer nema koštice i puno je lakša. Zato se ne ustručavajte staviti dvije takve višnje na udicu. Ili čak tri. Dalje lete, a klenovima ne smeta. Provjereno! 😉

Može jedna, a mogu i dvije – kad nema koštica

Ima nešto više u tom ribolovu…

I tako, nedjeljno jutro ispunjeno je uspješno. Vratio sam se na trenutak u djetinjstvo kada smo na biciklima znali krstariti i natjecati se tko će uloviti većeg klena. Lijepe uspomene i lijepa druženja i prijateljstva za cijeli život.

Od te srednjoškolske “ribičke” ekipe, više – manje svi smo ostali na okupu. Fakulteti i zaposlenja su nas jedno vrijeme razdvojili, ali zanimljivo je da smo se u nekim zrelim godinama opet našli. I pokumili se međusobno na stotinu načina. I još uvijek idemo zajedno u ribe. Očito ima nešto više u tom ribolovu. Osim same ribičije… 🙂

Na trešnju se nerijetko prevare i oprezniji, veći primjerci

Bistro!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *