Jegulja je vrsta o kojoj smo do nedavno jako malo znali (foto: Bernard Dupont, Wikipedia, CC BY-SA 2.0)
Prvi susret s jeguljom za većinu ljudi je neugodno iskustvo. Njezino sklisko vretenasto tijelo, kao i zlosutno vijuganje, uvijek izazivaju neugodne asocijacije. Dodamo li k tome i strah od nepoznatog bića, teško da bi poželjeli bliži dodir s ovom neobičnom ribom.
Ipak, poznato je da su jegulju stari Grci smatrali delikatesom, baš kao i Rimljani koji su je i uzgajali u plitkim zaljevima i riječnim estuarijima. Englezi, Francuzi i Talijani danas su najveći europski konzumenti, ali i uzgajivači jegulje. Skandinavski narodi uživaju u ovoj ribi već stoljećima, a glad za jeguljama u istočnoj Aziji i danas je neutaživa, osobito u Kini i Japanu.
U Hrvatskoj jegulju jedu i cijene u porječju gotovo svih rijeka Jadranskog sliva, ali nigdje toliko kao u delti Neretve. Neretvani su bili i ostali naši najveći ljubitelji i lovci na jegulje, a doći u Neretvu i ne jesti ovaj specijalitet, gotovo je ravno svetogrđu.
Tajna jegulja
Slobodno možemo ustvrditi da je malo životinjskih vrsta koje čovjek poznaje i koristi već tisućama godina, a o kojima je sve do nedavno tako malo znao. Sve ribare, tijekom mnogih stoljeća, mučila su ista pitanja – nitko nikada nije vidio ni jedno jajašce ikre, ni kap mliječi, i što je najčudnije, nitko nikada nije uhvatio jegulju manju od 6 cm!
Koliko su ova pitanja bila intrigantna dokazuje i činjenica da su se njma bavili i najveći umovi, kako starog, tako i novog vijeka. Veliki Aristotel zaključio je da su jegulje proizvod organskog raspadanja: “Jegulje su plod utrobe Zemlje“, napisao je u svome djelu Historia animalium oko 350. god. p.n.e., „one nastaju gdje je veliko truljenje, kao u moru, gdje je mnogo morske trave i u mulju kanala, bara i riječnih korita, gdje sunčeva toplina pomaže raspadanje“.
Ni drugi nisu zaostajali, nudili su svoja tumačenja ove zagonetke, ne ustežući se zbog potpunog nedostatka znanstvenih metoda i činjenica. Tako Plinije Stariji, oko 77. godine n.e. objašnjava da se jegulje razmnožavaju tako što taru svoja tijela o podvodno stijenje, a djelići njihove kože oživljavaju.
Sulude teorije
Linne, otac taksonomije, i Leeuwenhoek, otac mikrobiologije, pomno su secirali jegulje te su u njima pronašli nametničke nematode za koje su mislili da su embriji koji se trebaju izleći. Ostale teorije koje spominju svibanjsku rosu, konjske dlake pale su u vodu, škržne resice i druga fantastična objašnjenja da i ne spominjemo. Na posljetku se pokazalo da je istina o razmnožavanju jegulja čudesnija nego što je itko mogao pretpostaviti.
Veliko putovanje
Svaka jeguljica koja vijuga uzvodno prema svome cilju u nekoj rijeci, potoku, jezeru ili močvari, započela je svoj život kao sićušno jajašce u neznanim dubinama Sargaškog mora, jugoistočno od Bermuda, nekih 5000 kilometara od Europe.
Izlegavši se iz jajašca, prozirna, listu slična larva, (lat. leptocephalus, hrv. staklarka) započinje svoje putovanje preko Atlantika pasivno nošena toplom Golfskom strujom.
Na putovanju koje traje 2 do 3 godine, raste i mijenja se, da bi dospjevši na rub kontinentalnog praga, postala prozirna, više glisti slična ribica. Našavši se u blizini ušća europskih rijeka, tijekom proljeća i ljeta, ulaze u plitke estuarije gdje rastu i dobivaju smeđu do zelenkastu boju. Negdje oko četvrte godine života one instinktivno nastavljaju plivati uzvodno, nevjerojatnom spretnošću savladavajući sve moguće prepreke na svome putu, dok ne pronađu samo njima znano mjesto na kojem će stati i započeti svoje odrastanje i život.
Larva jegulje – leptocephalus ili staklarka (foto: Kils at English Wikipedia, CC BY-SA 3.0)
U slatkoj vodi
Došavši konačno u „svoju“ vodu, mlada jegulja, duga tek dvadesetak centimetara, započinje treći period svog života. Skrivajući se od brojnih grabežljivaca, hrani se uglavnom sitnim vodenim beskralješnjacima, račićima, ribljom mlađi, punoglavcima i sličnim malim vodenim organizmima. Zadržava se na mekom muljevitom dnu. Kako raste, poprima žutosmeđu, ponekad zelenkastu ili čak crvenkastu boju kože. Ova plaha riba uglavnom je aktivna noću i gotovo je nemoguće vidjeti je kako slobodno pliva danju.
Rast jegulje uglavnom je veoma spor i ovisi o temperaturi vodotoka u kojem živi te o raspoloživoj količini hrane. U toplijim vodama južne Europe rast je znatno brži nego u hladnoj Skandinaviji. Težinu od oko 300 grama postiže u dobrim uvjetima za oko 18 mjeseci do 2 godine.
Nakon više godina (7-25 godina ) ovakvog razvoja i rasta, tijekom kojeg samo rijetki primjerci dosegnu dužinu preko 1 metra i težinu preko 3 kilograma, biološki sat jegulje započinje otkucavati konačni, četvrti stadij njezinog života. Cijelo njezino tijelo počinje se mijenjati. Nakon što se dobro uhranila i nakupila zalihe masti, prestaje jesti, probavni organi gotovo posve odumiru da bi ustupili mjesto za reproduktivne organe i ikru koji će joj se razvijati tijekom putovanja, oči joj se uvećaju, a boja tijela prijeđe u srebrnasto bijelu sa tamnim leđima.
Čekajući jake jesenske kiše, koje će podići vodostaj i pojačati struje prema moru, velika jata srebrnih jegulja, u olujnim grmljavinskim noćima, polaze na susret sa svojom sudbinom. Nezadrživi nagon vodi ih prema moru, često kroz podzemne tokove i špilje, nerijetko i pužući preko mokrih livada i blata.
Sloboda i/ili smrt
One koje uspiju na svome putu doći do mora, čeka 9 mjeseci i 5000 km plivanja protiv Golfske struje, dok konačno ne zarone u bezdan Sargaskog mora, na dubine veće od 300 m, gdje će svaka od njih ispustiti više od milijun jajašaca, prije nego što završi svoj životni ciklus.
Zbog kritične ugroženosti vrste, sve europske zemlje poduzimaju žurne mjere zaštite i kontrole pa i Hrvatska koja ju je stavila na popis zaštićenih svojti.
Tijekom punih 16 godina, Schmidt je uz pomoć svojih dragovoljaca pretraživao Atlantik uzduž i poprijeko, od Greenlanda do Puerto Rica, od Lamansche-a do zaljeva Chesapeake. Iz godine u godinu, gotovo bolnom strpljivošću bilježio je brojnost, veličinu i poziciju ulova. Razumno je pretpostavio da će u području mrijesta larve biti najmanje i najbrojnije.
Dvije populacije jegulja
Ali postojao je i dodatni kamen spoticanja. Znalo se da u Atlantiku žive dvije populacije jegulja: američka i europska. Kako razlučiti gdje se koja mrijesti? Ovdje se isplatila Schmidtova temeljitost u radu. Detaljno proučavajući ulovljene leptocefale spoznao je da jedna vrsta (europska) ima sedam kralješaka više nego druga (američka). Ucrtavajući brojne pozicije na mapi, polako je slagao svoju slagalicu, sužavajući krug koji je vodio do Sargaškog mora.
Schmidtu je trebalo još malo vremena da dokaže ono što su mu govorile brojke, ali sudbina je zatražila petogodišnju odgodu. Njegov istraživački brod nasukao se na Bahamima, a Prvi svjetski rat prekinuo je prekomorsku trgovinu između Amerike i Europe. Nekoliko brodova koji su sudjelovali u istraživanju, potopljeni su. Schmidt se povukao
u laboratorij, proučavajući morfologiju jegulja, a 1920. vratio se na more na novom brodu „Dana“, istražujući nasumično po Sargaskome moru. Ovdje je pronašao dosad najmanje ličinke, svega nekoliko milimetara duge te je neminovno zaključio da ne može biti daleko od mjesta gdje su se izlegle iz jajeta.
Tako je nakon 16 godina, gotovo detektivskog rada i matematičke dedukcije, Johannes Schmidt riješio jednu od najstarijih zagonetki prirode.
Još ima posla
Konačno, treba reći i to da Schmidtovi zaključci ni do danas nisu praktično dokazani. Nikada nakon njega nisu provedena tako opsežna istraživanja da bi netko stvarno snimio ili na drugi način dokazao da se u dubinama Sargaškog mora, koje pokriva oko 2 milijuna kvadratnih milja, doista okupljaju jata jegulja, koje su uspjele izbjeći sve pogibelji koje im čovjek i priroda postavljaju na putu te se tamo mrijeste i ugibaju. Ovo ostaje zadatak za neke nove uporne i znatiželjne istraživače.
Tajna mrijesta
Životni ciklus europske jegulje (Anguilla anguilla) i američke jegulje (Anguilla rostrata) jedna je od epskih odiseja životinjskog svijeta. A kako je tajna mrijesta jegulje konačno otkrivena? To je jedna od najboljih detektivsko-bioloških priča svih vremena!
Prvi pravi trag koji je vodio do rješenja misterije otkriven je, ne biste vjerovali, u akvariju, i to sasvim slučajno. Godina je bila 1892. Znanstvenici su znali da su prozirne, manje od desetak centimetara duge zmijolike ribice koje su lovili ribari uz europske obale Atlantika i Sredozemlja, mlade jegulje. Ali gdje su se one izlegle i gdje su bile prije nego su postale takve kakvima ih poznaju? I zašto nitko nikada nije vidio manju jegulju?
Bila su ovo goruća pitanja ihtiologije, ali njima se nisu bavila dvojica talijanskih biologa, G. B. Grassi i negov učenik S. Calandrucio, kada su u svoj akvarij stavili prozirna, listu slična bića koja su uhvatili u Tirenskom moru svojom planktonskom mrežicom. Promatrajući ih s vremenom, pred njihovim očima odigravala se preobrazba ličinke leptocefalus (hrv: staklarka) u prozirnu mlađ jegulje. Tako su Grassi i njegov učenik ubrzo shvatili da staklarka nije zasebna vrsta morskog organizma, već stadij u razvitku jegulje.
Životni ciklus jegulje jedna je od epskih odiseja životinjskog svijeta
Izvor: Časopis Hrvatske šume, godina 2009, broj 145/146, autor Goran Živković