Lovačka etika i običaji – neizostavan dio lova

Lovački običaji postoje od kada postoji i lov (foto: Sona Supekova, Center for Humans & Nature)

Od kada postoji lov postoje i lovački običaji. Oni predstavljaju nezaobilaznu obvezu lovaca, njihovu kulturu i tradiciju kao i poštovanje prirode i divljači. Čuvanje postojećih lovačkih običaja kao i uvođenje novih, sadržajnih i nadasve lijepih običaja koji su se udomaćili u mnogim lovačkim društvima svakako obogaćuju društveni život lovaca koji postaje ljepši, veseliji, bogatiji i nezaboravljiv.

Šešir glavu čuva

Lovački šešir je neizostavni odjevni predmet lovca s kojim počine i završava svaki lov. U Hrvatskoj se lovački šešir kao dio lovačke opreme spominje od X. stoljeća a namjenu, osim zaštitne, ima i kao predmet štovanja prema drugome lovcu ili divljači.

Kako se ponašati u skupnom lovu

Po samom susretu, na zbornom mjestu, lovci se međusobno pozdravljaju na način da se lijevom rukom skine šešir a desna pruži kolegi lovcu.

Lijepi i lovačkom uhu ugodni zvuk je kada se koristeći lovački rog poziva lovce na postrojavanje. Uvodnu riječ ima predsjednik društva koji pozdravlja okupljene lovce te riječ prepušta voditelju lova (lovniku) koji prvo skreće pozornost na sigurnost u lovu a zatim iznosi gdje se lovi, koja vrsta divljači i na koji način. Po završetku izlaganja koristi se termin „Pozdrav lovu! „ ili „Dobra kob!“  i lov kreće…

Osnovne etičke norme u lovu

O pravilnom ponašanju u lovu uvelike ovisi i sam uspjeh, a ovo su neke od važnijih smjernica:

  • Lovac nikad se smije loviti više nego što mu je dopušteno, bez obzira na moguće prilike i obilje divljači u lovištu
  • Lovac  smije loviti samo i isključivo divljač koju mu dopusti vođa lova
  • Lovac smije pucati (gađati) samo u divljač koju je dobro vidio i osmotrio
  • Lovac mora gađati sitnu divljač u letu ili trku, a nikako na logi ili na grani, a u jato poljskih jarebica (trčki) gađa samo na krilne (periferne) ptice
  • Lovac krupnu divljač gađa jedino kad stoji (kad se ne kreće), pronalazeći najbolji kut za pogodak, izbjegavajući moguće zapreke, osim kada gađa divlju svinju u pokretu (trku)
  • Lovac gađa divljač s propisanim kalibrom i streljivom, zavisno o vrsti divljači
  • Lovac gađa divljač na određenoj daljini, krupnu divljač od 100 do 200 m, a sitnu divljač od 20 do 40 m, ali ni dalje od propisanog najviše 50 m, jer su, u oba slučaja štete velike
  • Lovac se treba dobro orijentirati u prirodi (lovištu) i naučiti, praksom (iskustvom) i vještinom, utvrditi daljinu gađanja.
  • Lovac treba usmrtiti nastrijeljenu divljač i to, ako je u pitanju krupna zadajući joj samilosni hitac, a ako je posrijedi sitna divljač bezbolno je usmrtiti udarcem dlana u potiljak, ubodom krilnog pera u glavu itd.
Završetak lova

Po završetku lova odstrijeljena divljač slaže se u redove od desnog prema lijevom krilu i okrenutu na desni bok. Ako je u lovu odstrijeljena krupna i sitna divljač, onda se ona razvrstava poslije lova na slijedeći način:


–    Jelen po jakosti trofeja (rogova)
–    Košute
–    Divlje svinje bez obzira na spol, ali po težini
–    Srnjaci
–    Srne
–    Zečevi
–    Fazani
–    Šljuke
–    Jarebice
–    Prepelice
–    Nezaštićena divljač

Redovi se razvrstavaju prema glavama divljači tako da svako deseto grlo (kljun) bude malo izvučeno prema naprijed radi lakšeg brojanja. Nakon velikih lovova lijep je običaj da se sva divljač sakupi i položi u tzv. četvrtine kao npr. 10 redova po deset fazana, 25 redova po 25 zečeva itd.

Nakon završenog skupnog ili pojedinačnog lova i postavljene „štreke“, voditelj lova poziva sudionike na „pozdrav divljači“.

„Gospodo lovci,
U današnjem lovu odstrijeljena su: dva vepra, tri krmače i pet nazimadi, te dvije lisice. U lovu je ispaljeno 12 hitaca.“

Po završetku govora voditelja lova, lovci skidaju šešir lijevom rukom i drže ga u predjelu srca, lovački rog svira pozdrav divljači. Voditelj lova izgovara: „ Hvala Vam na doličnom ponašanju u lovu, hvala prirodi na lijepom lovnom danu i užitku, hvala Sv. Hubertu na podarenoj lovini. Želim Vam dobru kob! Hvala!“

Divlje svinje razvrstavaju se po težini (foto: HLS)

Lovačka (zelena) grančica

Stari i dobar lovački običaj je da se pri odstrelu krupne divljači preživačima oba spola i svih dobnih razreda (jelen, jelen lopatar, srna, muflon, divokoza) i pernatoj divljači (tetrijeb gluhan, lještarka) za odavanje počasti lovcu i lovini koristi lovačkom odlomljenom grančicom. Grančica treba biti odlomljena, a ne odrezana.

„Posljednji zalogaj“ (grančicu) lovac stavlja u usta divljači koju je položio na desni bok. To neka uradi sam lovac, a ne njegov pratitelj, jer samo na taj način taj lijepi običaj ima pravi smisao. Kada pri pojedinačnom lovu i odstrelu lovca prati lovni pratitelj ili kada je u skupnom lovu, grančicu odstrelitelja plijena lovcu predaje lovni pratitelj ili voditelj lova na način da stoječi jedan nasuprot drugog uz odstreljenu divljač pratitelj (voditelj lova) predhodno namočenu grančicu u krvi predaje lovcu na svom šeširu. Primajući grančicu i čestitku, lovac izgovara zahvalu riječima: „Lovačka hvala“, skida šešir i zatakne grančicu na desnu stranu svoga šešira. Lovac toga dana grančicu nosi na šeširu.

DOBRA KOB!

Izvor: Časopis Hrvatske šume, godina 2001, broj 51, autori Alojzije Frković i Dražen Sertić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *