Riječ, dvije o ribičkoj (ne)kulturi…

“Dvije su stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost; s tim da za svemir nisam baš siguran.” – riječi su Alberta Einsteina kojih se tako često sjetim. Uz ovu ljudsku glupost dodao bih i ribičku (ne)kulturu. Iako, nisam baš siguran možemo li ribičima nazvati one zbog kojih pišem ovaj članak…

Jutarnji zen… i smeće…

Subotnje jutro proveo sam pokušavajući nadmudriti još pokojeg šarana ove sezone. Iako se posljednjih tjedana baš i ne javlja, više me privlači onaj prijelaz iz noći u dan i svitanje na vodi, nego sam ribolov. Prva jutarnja kava dok se magla nad jezerom povlači pred prvim jutarnjim zrakama. Zen…

Međutim, jutro otkriva i ostavštinu kolega koji su prethodnih dana pohodili ovo mjesto. I pokazali još jednom svoju ribičku (ne)kulturu. Konzerve šećerca, vrećice čipsa, ambalaža starleta, udica i tko zna čega sve ne. Nezaobilazne limenke pive, prazne kartuše plina…

Koliki konj moraš biti da to ostaviš iza sebe. Uz ispriku konju, toj plemenitoj životinji. Što je najgore, ekipa obično s automobilom dođe skroz na poziciju. I teško joj je u auto staviti svoje ostatke nakon ribolova. “Grišim” i nabrajam, ali ipak skupljam to smeće (kao i svaki put) u vrećicu i spremam u auto. U međuvremenu se ništa ne događa i idem kući. Usput u obližnjem kontejneru ostavljam vreću. Stvarno je problem to učiniti… 🙁

Idući dan – ista priča

I nedjeljno jutro odlučujem provesti na istom mjestu. Dolazim na poziciju prije svitanja, ali već je zauzeta. Auto je parkiran skroz uz vodu i štapovi su zabačeni. Ipak, odlučujem se javiti. Možda je bilo kakve akcije noćas.

Ekipu poznajem iz viđenja. Taman su na odlasku. Kažu, cijelu noć su tu. Smuđ se javio, ali nisu ga uspjeli prevariti. Lagano spremaju stvari i odlaze uskoro.

Ubrzo se i diže magla i počinje se daniti. I opet ista priča. Vidim da su iza sebe ostavili sve što su mogli. Prazna boca konjaka, ambalaža starleta, vrećice, prazne kutije cigareta. Jebemu sve, opet “grišim”. Pa to nema srama ni malo…

Ostaci noćnog ribolova

A što učiniti?

Iduće pitanje koje se nameće – Što s takvima? Kome prijaviti? Kako dokazati? I kako promijeniti nekoga? Nije mi jasno da nekome ne smeta loviti okružen smećem. I to onim koje je sam napravio! Vraćam se na početak članka. Na svemir, ljudsku glupost i (ne)kulturu. I gubim nadu…

Idući put ću fotografirati i automobil i ekipu. I smeće koje ostave iza sebe. Možda je to jedini način da se pojedinci osvijeste. Javna sramota i prijava komunalnom redaru. Zakon o komunalnom gospodarstvu je jasan. Njegova provedba “šteka”. Očito je udar na novčanik jedina odgojno – obrazovna mjera za pojedince. Tko zna, treba pokušati…

“Čuvajmo Zemlju i prirodu na njoj, jer ih nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego smo ih posudili od svojih potomaka.”
Poglavica Bik Koji Sjedi

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *