Rijeka Laxa, Island
Mjesto radnje – sjeverni dio Islanda, rijeka Laxa u blizini jezera Mývatn. Godina je 1970. Ljetna večer koja je trebalo biti kao i svaka druga. Međutim lokalni poljoprivrednici odlučili su drugačije. Eksplozija koja je odjeknula dolinom označila je završetak jedne priče i početak druge. No krenimo redom…
Odluka o gradnji brane
Odluka o gradnji brane na rijeci Laxa donesena je bez previše konzultacija s lokalnim stanovništvom koje se uglavnom bavilo poljoprivredom. U početku je izgrađena manja brana koja je trebala prethoditi većoj i olakšati gradnju. To bi značilo potapanje brojnih posjeda, ali i nestanak brojnih vrsta – između ostalog i atlanskog lososa.
Kako bi zaustavili daljnju gradnju i nastanak većeg jezera, skupina lokalnih farmera i ribiča postavila je eksploziv i u noći 25. kolovoza 1970. godine minirala postojeću branu. Nabava eksploziva nije bila problem. Zimi su često veći komadi leda znali blokirati tok rijeke i lokalno stanovništvo koristilo ga je da ih razbije i omogući normalan protok vode. Ovaj put led nije bio meta.
Sloga i zavjet šutnje spriječili kažnjavanje počinitelja
Ono što je uslijedilo nakon miniranja, iznenadilo je mnoge. Više od stotinu lokalnih farmera preuzelo je odgovornost za čin postavljanja eksploziva i rušenje brane. Međutim, niti jedan od njih u daljnjoj istrazi nije želio surađivati i branili su se šutnjom. Zbog toga je vlastima bilo teško, gotovo nemoguće izolirati i procesuirati organizatore i počinitelje ovog djela.
Miniranje brane zaustavilo je daljnje zahvate na rijeci Laxa
Rijeka Laxa danas trajno zaštićena
Dokumentarni film o ovom događaju snimio je Grímur Hákonarson 2013. godine. U njemu se po prvi put javnosti predstavljaju izvorni sudionici, lokalni ribiči i farmeri. Za razliku od 1970. godine, danas je stav vlasti i javnosti puno drugačiji. Miniranje brane na rijeci Laxa smatra se početkom borbe i pokreta za zaštitu okoliša na Islandu.
Četiri godine nakon ovog događaja islandski je parlament donio zakon kojim je osigurana zaštita rijeke Laxa čime je i samo miniranje dobilo svoj završni čin. Lokalni poljoprivrednici osigurali su svoje posjede od plavljenja i novog jezera, a ribiči su osigurali opstanak atlanskog lososa kojem je prijetilo izumiranje.
Teroristi ili čuvari prirode?
I danas su mišljenja o ovom činu podijeljena. Činjenica je da je njime lokalno stanovništvo očuvalo svoje posjede od plavljenja i jedan jedinstveni ekosustav. Također, stoji i činjenica da su učinili nešto što nije uobičajeno i zakonito. Ali, stoji i činjenica da prije samog postupka gradnje brane i planiranja akumulacije nisu kontaktirani i uključeni u donošenje odluka.
Danas su slična pitanja opet aktualna. Istina, okolnosti su promijenjene. S jedne strane želimo jeftinu energiju i energetsku neovisnost, a s druge strane ne želimo zahvate u okoliš koji to mogu osigurati. Gdje je odgovor i tko je u pravu? Vjerojatno i jedni i drugi. Svatko sa svojim stajalištima i argumentima.
A istina je, kao i obično, vjerojatno negdje u sredini…
Trailer dokumentarca “Hvellur” (“Eksplozija”) koji svjedoči o događajima iz 1970.
