Često, kao i općenito ljudi bez iskustva, čak i uz teorijsku potkovanosti, tu vještinu smatraju dosadom, neradom, razbibrigom. Još je žalosnije kada to izgovaraju oni koji i odlaze u ribolov. Takvi i idu da ulove i odnesu ribu. To im je punina i sadržaj ribolova.
A daleko od ribolova su…
Kroz dugi niz godina čovjek upozna svakakve osobine kolega. Kroz svoje vrijeme stekne “ono nešto više” pa u kratkom razgovoru vidi s kim ima posla. Treba li li ga treba uopće imati ili biti u prolaznosti sa: “Bistro kolega”.
Noćni ribolov posebna je domena doživljaja. Tu možemo doživjeti sebe, ribolov kakav doista jest, pun i sadržajan.
U prirodnom smanjenju vidnih sposobnosti naša nastojanja funkcioniranja ulaze u višu osjetljivost čula. Budnija nam je intuicija, nagonski smo oprezniji, temeljitiji, odvažniji. Često i prisebniji u okršajima sa borbenim ribama u rješavanju problema automatizmom. Tada znamo svoje sposobnosti, svoje granice. Vidimo ih…
To je izgrađeno samopouzdanje sa minimumom osobna precjenjivanja ili podcjenjivanja kojeg ima, poput vjerne pratnje sjene pod suncem ili mjesecom.
Kada prvi sumrak otjera dan, njegovo svjetlo zavlada onim preostalim vremenom svjetla u tragovima. Prije nego tama noći prekrije sumrak, u crnilu dovodi mir, tišina mu sama prilazi…
Jedan dio života se povlači. Umoran i slab prema noći. Sva buka postaje sve dalja i odlazi. Ona “graja” i “raja” utihne do ponoći…
U pogledu te noći gleda u vas stotine oči noći, u svojoj moći..
Te noći slušaju vaše oči, uho čudom progleda, očima sliku ne da.
Te ribolovne noći poslije ponoći…
Zavaljen u svoju staru stolicu osjećam svoju težinu, tijelo koje kao da je sraslo iz te vode, za tu vodu, od vode ispod i iznad uha. Tim uhom gledam u “cmok” ribe…
Vidim soma, smuđa, ploticu… Sve ribe točno po vrsti, približnoj veličini, daljini. Gledam ih u zvuku prekrasne mi noći…
Lupanje krilima sove iznad topole…
U drhtaju najlona u lovu i igri šišmiša…
Paranju vode po zvuku “drapanog” papira u prelazu “vodenog štakora” iz tame u tamu novog mu pašnjaka…
Frktanje kune, iza leđa….
Smucanje ježa koji nagazi mi cipelu pa zastane i bez riječi mi kaže: “Čovječe, što ne spavaš?“
Elegantni koncentrirani hod šumske manekenke srne po šljunčanoj obali do pojilišta…
Let stršljena, bumbara u brujanju zvuka, kao zrakoplova bombardera u daljini…
Svađu divljih svinja u zvukovima iz repertoara mogućnosti…
Što sve uho ne vidi u noći bez oči.
Teške su mi oči te noći…
Pogled “kvačim” na vrh feeder štapa, mirno stoji blago savijena vrha. Spava dok ga mjesec miluje, putujući štapom niže, kao da mu smjer, put…
Poteže i moje oči, vuče mi oči sve niže, niže….
Ugledam tamu iz tame, mozak me zapita: “Spavaš li?“
To me trzne, ošine. Prkosno progledam, kao odgovorom, ma vidim te noći u toj noći…
Osobna najljepša iskustva ribolova ostvario sam noćima. Puno je noći s kojima sam dočekao svitanje, hladnu svježinu…
Gledao dizanje pare vode. Kao da “kuha” to prirodno vrelište mnogobrojnih života….
Svaka noć zaista ima posebnu moć. Tajna koju kroz život prespavamo, uzaludno prebančimo, potrošimo bez smisla onoga dubljeg, nezamislivog, većeg…
Života.
Pozdrav svima.
Neven Huzjak
