Prema Voltaireu, prijateljstvo je ‘sastavni dio ljudske sreće’. Također, svima koji su barem jednom okusili čari ribolova, ribolov je vrlo često pojam sreće. U ribolovu se nerijetko rađaju brojna prijateljstva. Neka traju kraće, neka duže. Poneka cijeli život…
Na vodi smo svi isti…
Zašto volim ribolov? Stvari su vrlo jednostavne. Riba i ti. Nema puno filozofije. Proučavanje, razmišljanje i nadmudrivanje. Tko je uspješniji i mudriji pobijedi. Najčešće riba. 🙂 I zato se radujemo i cijenimo one trenutke kad je sreća na našoj strani.
Isto je i s prijateljima u ribolovu. Na vodi smo svi isti. Nema titula, protekcije niti prestiža. Tko je vještiji i mudriji – bolje lovi! Ne pomaže niti skupa oprema, pročitani članci ili pregledani videozapisi. Vrlo jednostavno i iskreno – tko je bolji, bolji je.
Sreća je jedina stvar koja se množi – kad se dijeli!
I zato volim ribolov. I cijenim one prave, iskrene prijatelje s kojima dijelim te rijetke trenutke sreće. U nabujalom proljetnom brzaku, u debeloj ljetnoj hladovini ili u hladnom čamcu zimi… Netko je davno napisao: “Sreća je jedina stvar koja se množi – kad se dijeli!” Potpisujem u potpunosti!
U iščekivanju (ponekad i satima) onog poteza, titranja plovka ili udara na varalicu, rađaju se prijateljstva koja su, za one koji nisu u tom svijetu, često nelogična i nerazumljiva. Filozofske rasprave o ribama, tehnikama ribolova i mamcima ponekad traju satima. U netaknutoj prirodi, uz vodu, nestaju svi problemi i brige svakodnevnog života. A često se i pronalaze rješenja za sve probleme…
Cijenite vrijeme provedeno u ribolovu i osobe s kojima ga dijelite
Njegujte prijateljstva i živite punim plućima!
I zato, cijenite vrijeme provedeno u ribolovu i osobe s kojima dijelite to vrijeme. Njegujte prijateljstva i pokušajte pronaći što više vremena za njih. Jednom prilikom mi je jedan rođak, već u smiraj svog života, koji je bio uistinu ispunjen i zanimljiv, rekao: “Treba živjeti punim plućima. Ja jesam, ali mi je žao što nisam još i više. Nitko na samrti nije rekao da mu je žao što nije još malo više radio…“
Kao osnovnoškolcu, nisu mi te riječi baš bile jasne. Niti su mi “sjele” baš kako treba. Kako vrijeme odmiče, sve sam više uvjeren da je bio u pravu. Treba prikočiti. Zastati i okrenuti se oko sebe. Za sve ima vremena. Osobito za one koji nas čine boljim osobama i pozitivno djeluju na nas. Vrijeme nam je svima ograničeno. Iskoristimo ga kako treba…
Bistro!
