Kiša. Dugo smo je čekali. Mjeseci bez padalina. Niski vodostaji i gotovo nemoguć ribolov na većini pastrvskih voda. I konačno, stigla je. Već nekoliko dana. Onako tiha, gotovo jesenja.
Nisam baš ljubitelj kiše. Ne mogu reći da je ne volim, ali ako moram birati, radije bez nje. S druge strane, ima nešto u njoj. Mistično, romantično. Sjetno.
Tako je i ovaj put. Godišnji je na izmaku. U ribolovu nisam bio već više od dva mjeseca. A bilo je planova za ovo ljeto. Brojnih. Kod Ljubiše na Savu, s Marinom na Kupu i mrene, kod Krambe pa na Gacku. Ali eto, planovi se promijenili, a odlazak u ribolov postao nekako težak i sjetan.
Sjetna kiša i ribolov
Ipak, nekako mi ova višednevna sjetna kiša i raspoloženje pašu. Iz trećeg pokušaja ipak odlučujem otići. Štapovi su u autu, varalice također. Ali kamo otići? Ne treba daleko. Dobra je uvijek dobra. Iako niskog vodostaja, kiša je uvijek bila okidač za klenove. Pomirio sam se s činjenicom da će pastrve sačekati bolja vremena i vodostaje. I raspoloženja…
Nekoliko manjih voblera i pokoja “buba” bili su dovoljni za popodnevno kupanje u toploj ljetnoj kiši…
Pernata dobrodošlica
Na samom dolasku na vodu, odmah dobrodošlica. Pernato društvo stiglo je u izvidnicu. Nekoliko krugova i povratak u sigurnost suprotne obale, kad su shvatile da im ovaj put ne nosim ništa za jelo.
Voda je iznimno niska. Kiše koje padaju proteklih nekoliko dana ipak nisu bile dovoljne za značajan porast vodostaja. Svega nekoliko centimetara. Ali i tih nekoliko centimetara i kiša bili su dovoljni za zabavu s raspoloženim klenovima.
Istina, na to sam se i pripremio. Ultra light pribor i male varalice odradili su svoje. Klenovi, zapravo, uglavnom klenići od petnaestak centimetara bili su iznimno raspoloženi. Svako malo zeletio bi se i koji glavonja od tridesetak centimetara i to bi na sasvim laganom priboru bilo pravo zadovoljstvo.
Rijeka Dobra niti ovaj put nije razočarala. Sreću je ponekad potrebno potražiti i u malim stvarima.
Ima nešto u toj kiši…
Nisam se baš obukao za kišu. Zapravo, svjesno sam odlučio pokisnuti. Do sigurnosti doma imam doslovno pet minuta. A ima i nešto i u toj toploj ljetnoj kiši. Dok smo bili klinci, nije bilo većeg gušta, nego pokisnuti i dobro se zabaviti na ljetnom pljusku. Nisu tada smetala ni grđenja roditelja i “predavanja” koja su nas čekala doma. Taj djetinji osjećaj slobode još uvijek me ponekad ponese. Kao i danas. I nadam se da će tako i ostati ubuduće…
Bistro!
