Način gospodarenja salmonidnim vodama mijenjao se na našim prostorima (kao i u svijetu) iz godine u godinu. Svjetski i europski trendovi nisu nas mimoišli i tako, osvrnemo li se nekoliko desetljeća unatrag, možemo primijetiti značajne razlike u pristupu i gospodarenju salmonidnim vodama.
Unošenje kalifornijske pastrve
Iako tema ovog članka nije introdukcija kalifornijske pastrve u naše vode i njezin utjecaj na autohtone vrste, činjenica je da je sustavno i intenzivno poribljavanje kalifornijskom pastrvom trajalo jako dugo, od 1893. do 1935. godine i nastavilo se gotovo do današnjih dana. Zbog bržeg rasta u odnosu na europske vrste pastrva, kalifornijska pastrva bila je idealan odabir za uzgoj u ribnjacima, ali je zavladala i u našim rijekama.
Zbog brojnih šteta koje čini u ekosustavima u koje se unosi, kalifornijska pastrva je u Republici Hrvatskoj proglašena invazivnom vrstom jer djeluje negativno na populaciju autohtonih vrsta. Poribljavanje stranim genetskim materijalom predstavlja glavnu prijetnju genetičkom integritetu populacije (Hindar i sur. 1991.) jer se za poribljavanje koristi najčešće riblja mlađ genetski različita od autohtonih populacija te predstavlja uglavnom udomaćene ribnjačke populacije. Ali o problematici kalifornijske pastrve malo više nekom drugom prigodom…
“Divlja” voda ili komercijala?
Već se oko samog načina gospodarenja lome koplja. Postoje mišljenja kako su rad na staništu, poput kvalitetnog korita za mrijest, kvaliteti vode i borba protiv alohtonog unašanja jedine dokazane opcije za povećavanje divljeg ribljeg fonda. O tome smo i ranije pisali OVDJE.
Zapravo, u startu bi se trebali zapitati što želimo od vode i kakva riba nam je prioritet? Želimo li divlju vodu s opreznim, divljim pastrvama koje je teže nadmudriti ili komercijalnu salmonidnu vodu s “ribnjačarskom” ribom koja je manje oprezna, naučena na čovjeka i naravno, lakša za uloviti?
“Divlja” riba i divlja voda – nema većeg gušta za ribiče
Poribljavanje odraslom ribom – idealno za natjecanja i komercijale
U slučaju klasične komercijalne vode koja je namijenjena širokim masama i bez prevelikih zahtjeva prema ribi, svakako će i poribljavanje biti tome prilagođeno. Potočne pastrve konzumne veličine, često i veći kapitalni primjerci, idealne su za poribljavanja takvih voda. Nerijetko se i uoči samih natjecanja ili liga vode poribljavaju takvom, već “odraslom” ribom.
Natjecateljima je bitan što bolji rezultat i što veći broj ulovljenih riba, a ljubiteljima “komercijala” bitno je bez previše muke i umijeća u nekoliko sati uloviti nekoliko riba i fotografijama ovjekovječiti svoje ribičko umijeće.
Prilagodba i opstanak ribe – u drugom planu
Međutim, rijetko se pitamo što se događa s ribom nakon poribljavanja i koliko je riba odgojena u betonskom bazenu ribnjaka i svakodnevno hranjena od strane čovjeka sposobna za opstanak u divljoj vodi. Koliko takvih pastrva doživi iduću sezonu?
Vrlo malo! Da je tome tako svjedoče i brojke i izvještaji poribljavanja. Većina salmonidnih voda nalazi se u strogom “ulovi i pusti” režimu. I unatoč tome svake se godine iznova unose velike količine pastrve uzgojene u ribogojilištima. I to najvećim dijelom riba od 20-ak cm veličine pa naviše. A gdje nestaje sva ta riba?
Poribljena “odrasla” riba – glineni golub!
Iz osobnog iskustva, ali i iz razgovora s brojnim ribičima i ovlaštenicima, lako se dolazi do zaključka da je već odrasla riba, kojom najčešće poribljavamo, najlakša meta. Ne samo ribičima, nego i svim drugim predatorima. Vremenom provedenim u ribogojilištu izgubila je urođene nagone i često je poput “glinenog goluba” krivolovcima, kormoranima i ostalim prirodnim neprijateljima.
Nerijetko smo doživjeli situacije kada tek poribljena riba prati osobe uz vodu, vjerojatno očekujući hranu – kao u bazenu u ribogojilištu. Takvoj ribi potrebno je nekoliko dana da se prilagodi i da iz jata potraži sigurnost u korijenju, kamenju ili ostalim preprekama u vodi. Do tada je sigurna meta svim predatorima i (krivo)lovcima.
Tek poribljenoj ribi potrebno je nekoliko dana da iz jata pronađe zaklon i sigurnost u korijenju ili preprekama u vodi
Uzgojni potoci za prvoklasnu vrijednost pastrve
A što se nudi kao alternativa? Svi oni koji se duži niz godina bave ovom tematikom izdvajaju uzgoj u tzv. “uzgojnim potocima” kao najbolje rješenje. Uzgoj pastrva u uzgojnim potocima ili “ribolovnim vodama za rast i razvoj” (prema novoj terminologiji iz planova upravljanja) ima veće komadne gubitke, ali su prednosti riba iz ovih voda brojne:
- navika na samostalno traženje hrane u prirodi
- od samog početka navika uzimanja prirodne hrane
- prilagođenija je promjenama prirodnih uvjeta staništa
- otpornija je na bolesti
- ima razvijenu samozaštitu, skrivanja u skloništa
- prošla je prirodnu selekciju (nema škarta)
Sve to ribi daje prvoklasnu vrijednost i prirodno ponašanje koje u ribolovu rezultira „mudrijom i borbenijom ribom“ od jednake uzgojene u ribogojilištu. (Popović 2020.)
Poribljavanje jednogodišnjim pastrvskim mlađem – dugoročno rješenje
Budući da svi ovlaštenici nemaju mogućnost uzgoja pastrva u uzgojnim potocima ili se ne odlučuju za takve oblike gospodarenja, a ipak žele “divlju” i borbenu ribu – moraju posegnuti za kompromisnim rješenjem. Najčešće je to poribljavanje jednogodišnjim mlađem potočne pastrve, tzv. “špicerima” čije dužine variraju od 7 cm pa sve do 15 cm.
Prema dostupnim podacima (Popović 2020.), prirodni mortalitet pastrva kojima se poribljavaju ribolovne vode uglavnom je uzrokovan grabežljivošću prisutnih riba i ostalih vodenih životinja te ihtiofagnih ptica. Tako je kod nasadnih pastrva do dobi od 12 mjeseci prirodni mortalitet 30 – 60 %, a kod starijih od 12 mjeseci do 20 %. Ovlaštenicima koji dugoročno žele “divlje” i borbene ribe ovaj omjer je pogodan i radije se odlučuju na poribljavanje manjim primjercima, ali u većim količinama.
Odluka o načinu poribljavanja – individualna
Umjesto zaključka, nameće se činjenica da će svaki ovlaštenik sam odlučiti na koji će način gospodariti svojim vodama. Naravno, u tome nema potpunu slobodu i mora se pridržavati odredbi propisanih u planu upravljanja. Ipak, prilikom same izrade navedenih planova, svaki ovlaštenik sugestijama usmjerava izrađivača i trasira buduće odredbe istoga.
Osobno me veseli što se sve veći broj ovlaštenika odlučuje na teži, ali dugoročno itekako opravdaniji način gospodarenja i poribljavanja potočnom pastrvom. Velika je razlika između pastrve od 30-ak centimetara koja je do jučer rasla u betonskom bazenu i bila hranjena “iz ruke” i one koja je odrasla i preživjela u divljoj vodi i poprimila sve njezine osobine.
Srećom, sve je više i onih koji cijene takvu ribu i takve vode te su spremni izdvojiti i koji euro više za takav ribolovni užitak.
Bistro!
