Ništa na ovome svijetu nema veću cijenu od pravog prijateljstva (sv. Toma Akvinski)
Pamtite li još s kime ste počeli loviti? S kime ste kopali prve gliste, pokušavali zavezati prve muhe i proveli besane i bezbrižne noći pod vrbama. S kime ste se iskreno i djetinje veselili prvoj ribi? Dok je ribolov još bio istinsko veselje i dječja razbibriga. Prije naslikavanja ulova po društvenim mrežama, promocije pribora i lažnih prijateljstava pod krinkom razno – raznih natjecanja…
Prečesto lažemo sami sebe. I druge.
Dojma sam da se sve to kroz godine izgubilo. Prečesto lažemo sami sebe. I druge. Jedna fotka na Facebooku postala je važnija od druženja. Dobar rezultat na natjecanju s vremenom je prestigao prijateljstvo, dijeljenje i uživanje. Sve je postalo nekako ubrzano, lažno i pogrešno.
Prelako pronalazimo izgovore. Posao, drugi prioriteti, tekma na televiziji… I uredno se prisjećamo kako nam je nekad bilo lijepo i kako je kao nekad bilo puno više ribe i sl… No, je li baš tako?
Danas nas niti čuvarice pune ribe ne mogu ispuniti kao ona djetinja klija ili klen ulovljen nakon sati potrage i nadmudrivanja.
Stotinu isprika, stotinu razloga…
Sjećate li se koliko smo kukuruza za primamu znali pojesti čekajući prvi griz? Trešanja i višanja namijenjenih klenovima? I kako je stari kruh za bijelu ribu znao biti ukusan?
Danas ni najskuplji restorani i hoteli ne mogu zamijeniti taj doživljaj i zadovoljstvo.
A ljudi? Oni pravi prijatelji? S kojima smo započinjali prve ribolovne korake. I životne… Dok se još nije vodilo računa tko ima skuplju opremu, bolji terenac ili cjenjeniji posao.
Postoje i oni sretnici koji su ih uspjeli zadržati uz sebe. Nažalost, većinu je život razbacao. Školovanje, traženje posla i životne sigurnosti, ženidba, klinci… Sve to nosi svoje. Ali, i taj dio jednom krene u mirnije vode. I onda smo lijeni. Ne da nam se. Stotinu isprika. Stotinu razloga.
Život je prekratak da bi ga potratili na nebitne stvari
Đole je napisao: “Život je more.” Možda prije rijeka… Nečija duža, nečija kraća. Neki više i nisu s nama. Nažalost i prečesto, obično oni najbolji… I danas se pitam jesam li mogao preskočiti koju kavu, sastanak ili popodnevni odmor. I provesti ih s onima s početka priče. Kojih više nema…
I zato, potražite stare imenike, prolistajte onaj u mobitelu. Kada zaboravimo nebitne stvari i žurbu, onaj kuhani kukuruz još uvijek je onako sladak. Kao pred 20 ili više godina. Ona nevina dječja maštanja i sanjarenja još uvijek mogu od nas napraviti bolje ljude.
Budimo sretni da još uvijek imamo takve prijatelje. Život je kratak. Prekratak da bi ga potratili na nebitne stvari. Resetirajmo se dok još ima vremena. Dok nije prekasno…
Frende, fališ…