Foto: Zavod za ribištvo Slovenije
Ovih smo dana mogli naići na članke kako se ove godine obilježava 40 godina od iznimno važne prekretnice u očuvanju autohtone soške pastrve u Sloveniji. U studenom 1985. godine stručnjaci Slovenskog instituta za ribarstvo prvi su put uspješno završili ciklus uzgoja soške pastrve u ribogojilištu Soča u Kobaridu. Time je Zavod za ribištvo Slovenije ujedno prvi put osigurao pouzdan izvor genetski čistih primjeraka i održao nadu u opstanak ove endemske vrste u našim rijekama, što je u to vrijeme značilo i ogroman stručni napredak.
Salmo marmoratus – “soška” ili mramorna pastrva, glavatica…
Salmo marmoratus, poznata kao “soška” ili mramorna pastrva, odnosno glavatica, impresivna je salmonidna vrsta karakteristična po svom mramornom uzorku tijela. Najvažnija staništa ove vrste nalaze se u zemljama bivše Jugoslavije i Italiji, posebno u slivu rijeka Soče, Drave, Une, Neretve, Morače i Zete. U Sloveniji je soška pastrva simbol prirodne baštine te se intenzivno štiti i uzgaja u svrhu revitalizacije populacija.
U Hrvatskoj se prirodno pojavljuje u dijelovima gornjeg toka Une i nekih pritoka Kupe. U Bosni i Hercegovini obitava u čistim, hladnim i brzim planinskim vodama, gdje se sve više ulaže u njezin oporavak zbog ugroženosti. U Crnoj Gori nalazi utočište u rijekama visokog planinskog porijekla, osobito u slivu rijeke Morače.
Italija ima značajne populacije u sjevernim regijama, posebno u rijekama koje se spuštaju s Alpa, gdje se provode opsežni programi očuvanja. Mramorna pastrva može doseći iznimne veličine, često prelazeći 10 kilograma, što je čini atraktivnom ribom i za sportskih ribolovaca.
Hibridizacija s potočnom pastrvom
Hibridizacija s potočnom pastrvom predstavlja jednu od najvećih prijetnji njezinu genetskom identitetu. Zbog osjetljivosti na promjene okoliša, zahtijeva čiste, kisikom bogate i hladne vode. Upravo zato je indikator zdravlja riječnih ekosustava Dinarida i Alpa. Danas se kombinacijom zaštite staništa, regulacije ribolova i uzgojnih programa radi na očuvanju ove iznimno vrijedne vrste.
Zajednički rad znanstvenika, saveza i ribolovnih društava
Godine 1982. Zavod za ribištvo Slovenije, zajedno sa Ribiškom zvezom Slovenije (nacionalni ribolovni savez) i Zvezom ribiških družin Primorske regije, započeo je opsežan rad na sprječavanju nestanka soške pastrve iz slovenskih rijeka. „Uspostavljanje matičnog fonda 1985. godine također je osiguralo pouzdan izvor za njezino ponovno naseljivanje. Stručnjaci Instituta i članovi društava (družin) započeli su proces uvođenja tako uzgojene soške pastrve u vodotoke jadranskog slijeva. Istovremeno su uklonili i sve križance, zaštitili mrijestilišta, izvještavali o stanju voda, prilagodili režim ribolova, a prije svega, prestali su poribljavati potočnu pastrvu koja je križanjem sa soškom pastrvom oslabila svoju populaciju.“
Zavod za ribištvo Slovenije posljednjih godina uzgaja i u gornji tok Soče i njezine pritoke godišnje pušta oko 200.000 komada mlađi i 1.500 odraslih jedinki. Uz očuvanje soške pastrve, Soča i njezine pritoke ostaju i globalno priznata ribolovna destinacija. – pišu Slovenske Novice.
U Hrvatskoj stanje – nikad gore!
O usporedbama sa Slovenijom, nažalost možemo samo sanjati. Iako smo do Domovinskog rata imali i niz stručnjaka za hladnovodno ribarstvo i akvakulturu i zajednički institut. Također i mala mrjestilišta koja su osiguravala samodostatnost proizvodnje pastrvske mlađi. Spomenimo takva mrjestilišta i ribogojilišta u Slunju, Ogulinu, Plaškom, Vrbovskom i na još nekim lokacijama u Gorskom kotaru.
Bila su to vremena nakon II. svjetskog rata i kasnije, rad je bio iznimno zahtjevan, a nabava hrane vrlo često problematična i komplicirana. I u takvim, danas teško zamislivim uvjetima, entuzijasti su radili i proizvodili pastrvsku mlađ.
Ribogojilište Turković Selo kod Ogulina 1936. godine proizvelo je 180.000 komada pastrvske mlađi
Mrjestilišta sve manje, genetika sve lošija
Danas je situacija znatno drugačija. Da ne upotrijebimo teže riječi. Mrjestilišta koja proizvode vlastitu ikru i mlađ potočne pastrve mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Dio njih ikru uvozi iz europskih zemalja ili čak SAD-a. Oni koji se muče sa provjerenom genetikom i vlastitim matičnim jatima provjerenog porijekla, na rubu su održivog poslovanja i u konstantnoj borbi s administracijom. Taksonomija naše potočne pastrve posebna je priča i o njoj smo već ranije pisali u zasebnom članku.
Klimatske promjene također ubiru danak i neke od najboljih lokacija mrjestilišta danas su gotovo neiskoristiva. Nedostatak vode u ljetnom periodu, proljetne bujice i ekstremne razlike u temperaturi vode kroz godinu samo su dio problema.
Hladnovodnog instituta nema, suradnja sa Savezom gotovo ne postoji, ribolovna društva prepuštena sama sebi
Nažalost, prvi problem javlja se već u znanstvenom pristupu. Za razliku od morske akvakulture, ona slatkovodna ne može pronaći potporu u ustanovi tipa instituta. Kapaciteti Uprave za ribarstvo nisu dostatni za obavljanje ovog dijela poslova jer su ionako kadrovski i brojno potkapacitirani i za obavljanje trenutnih poslova koje im zakonodavstvo propisuje.
Nacionalni ribolovni savez ne prepoznaje ovu problematiku i uglavnom se bazira na sportskim natjecanjima i organizaciji rekreativnog ribolova. Problemi nabave ribe za poribljavanje, kvaliteta i briga za genetski čistim linijama te naravno financije – prepušteni su ovlaštenicima ribolovnih prava.
U “začaranom krugu” svi gube
I tako se već godinama stvara “začarani krug” u kojem nitko ne dobiva. Svi gube.
Proizvođači pastrvske mlađi osuđeni su na borbu s vjetrenjačama. S ribojednim pticama, klimatskim promjenama i administracijom. Ali i sve manjom potražnjom.
Budući da ovlaštenici ribolovnih prava samostalno pokrivaju troškove poribljavanja svake se godine postupno smanjuju količine ribe za poribljavanje. Čast izuzecima. Zbog klimatskih ekstrema, pritiska predatora i kanalizacije vodotoka, uspješan prirodni mrijest i obnova ribljeg fonda sve su lošiji i povremeno izostaju.
Realno, obzirom na situaciju, trebali bi svake godine poribljavati sa sve većim brojem jedinki i konstantno raditi na obnovi i očuvanju naših vodotoka da se populacije obnove. Nažalost, zbog nedostatnih financija, izostanka potpore jedinica lokalne i regionalne samouprave, ministarstava i saveza, sve češće naše propise u Planovima upravljanja “rastežemo” do najmanjih brojki i količina, nerijetko si ostavljajući raspone “od nula do …” kako bi preživjeli godine bez dovoljno financijskih sredstava ili godine kad ribe na tržištu jednostavno – nema (postojali su slučajevi i sa linjakom i amurom).
Godinama stvarana genetika i matična jata uskoro bi mogla nestati (Foto: Mrjestilište Vitunj)
Ako se nešto ne promijeni – budućnost ne izgleda dobro
Zaključak se, nakon svega navedenog, sam nameće. Ukoliko se nešto u budućnosti ne promijeni, ne piše nam se dobro. Nema tu puno potrebe za pametovanjem i izmišljanjem tople vode. Treba zaviriti u susjedstvo. Članak smo započeli sa pričom iz Slovenije. Starom 40 godine. I koja još traje!
Naravno, za to nije dovoljan entuzijazam “posljednjih Mohikanaca” hladnovodnog ribarstva. Ponekad si tepam da sam i ja jedan od njih. Barem još neko vrijeme. Potrebna je suradnja s institucijama, sa znanstvenicima, zakonodavcem, lokalnom i regionalnom samoupravo i nacionalnim savezom.
U protivnom, uskoro ćemo izgubiti sve one male proizvođače kvalitetne pastrvske mlađi (a ostalo ih je svega nekoliko) i njihova matična jata koja su neki stvarali godinama. Preostat će samo veliki kojima je jednostavnije ikru naručiti iz europskih ili svjetskih zemalja i brže i jeftinije proizvoditi mlađ. Tada će nam sve priče o genetici opet pasti u vodu. Nakon niza godina u kojima smo, i to u ne tako davnoj prošlosti, u naše vode ubacivali “sve i svašta”, mogli bi se opet vratiti na staro…