Već smo nekoliko puta pisali o važnostima obalnog pojasa uz rijeke, potoke i jezera koji je obrasao vegetacijom. Bilo da je riječ o zeljastim biljkama, grmlju ili drveću, velike su koristi za ekosustave vodotoka, ali i područja uz njih.
Takve prostore uz korita i obale struka naziva RIPARIJSKIM ZONAMA. Riječ je o prostorima koji pružaju niz važnih funkcija. Prvenstveno su stanište brojnim ugroženim vrstama kojima pružaju zaklon i hranu. Također, osiguravaju zasjenjenost vodotoka, poboljšavaju kvalitetu vode jer sprječavaju ispiranje te osiguravaju stabilnost obale i sprječavaju eroziju i usporavaju brzinu toka.
ŠKOTSKA SADI MILIJUNE STABALA UZ VODOTOKE
Neke zemlje su na vrijeme prepoznale problematiku nestajanja i uništavanja riparijskih zona te su pristupili umjetnoj obnovi istih i ulažu znatna sredstva u tu svrhu. Već smo ranije pisali o projektu kojim škotski Odbor za ribarstvo planira sadnju milijuna stabala duž riječnih obala s ciljem spašavanja divljeg lososa od posljedica klimatskih promjena.
Odbor za ribarstvo je duž rijeke Dee i njenih pritoka od 2013. godine posadio već tisuće stabala, a do 2035. na istom području planira posaditi više od milijun stabala – uglavnom borovice, jasike, breze, vrbe i borove. Također, u planu je i sadnja još nekoliko milijuna stabala duž udaljenih potoka i rijeka kako bi se time dodatno pomoglo u očuvanju populacije divljeg lososa kroz osiguravanje hlada i snižavanje temperaturu vode.
Zbog lososa u Škotskoj sade milijune stabala
Osim osiguravanja učinka hlađenja, sadnjom stabala stvorit će se i nova staništa kukaca i malih životinja te tako potaknuti biološka raznolikost. Naposljetku, stablima će se omogućiti bolja kontrola poplava i osigurati hranjive tvari u tlu. Kompletan članak možete pročitati OVDJE.
HRVATSKA PRAKSA – UGLAVNOM LOŠA
Kakva je situacija kod nas? Uglavnom nepovoljna. Ali o tome rijetko govore i sami zaštitari prirode i ovlaštenici ribolovnih prava iako od njih očekujemo da prvi reagiraju. Kad se i pojave reagiranja, uglavnom se zanemaruju opravdavajući zahvate „višim interesima“ zbog potreba proizvodnje električne energije, održavanja obala i sl.
Nažalost, zakonodavstvo nam je vrlo često u raskoraku ili se, što je još gore, međusobno suprotstavlja. Tako imamo propisane induacijske pojaseve u prostornim planovima širine i do 5 metara. Navedeni pojasevi najčešće se održavaju malčiranjem do zemlje te se često zbog povećane erozije tokovi kanaliziraju učvršćivanjem obala suhozidom ili betonom. Također, stanovništvo uz rijeke često ima naviku očistiti obale pretvarajući ih u travnjake i kupališta.
NEUPITNE KORISTI RIPARIJSKIH ZONA
Riparijske zone poboljšavaju kvalitetu vodotoka na dva značajna načina. Prvo, zadržavaju sedimente i hranjive tvari. Drugo, sprječavaju kretanje sedimenta i hranjivih tvari nizvodno, održavajući čistu vodu u našim potocima i rijekama.
Prema istraživanjima koje je proveo Stroud Center, riparijske zone mogu u prosjeku spriječiti ulazak čak 43% sedimenta i 27% dušika u vodotok. Prema istom istraživanju, dijelovi vodotoka koji su obrasli (zašumljeni) imaju razine dušika čak dva do osam puta niže od nešumovitih dijelova istog vodotoka.
Idealna širina riparijske zone je 30 metara
IDEALNA ŠIRINA ZONE – TEŠKO OSTVARIVA
Uvidom u dosadašnja istraživanja i postojeću literaturu, zaključak je da bi idealna širina riparijske zone bila 30 metara sa svake strane vodotoka. Nažalost, to uglavnom nije moguće u većini slučajeva. Zahtjevi i potrebe poljoprivrednika i vlasnika zemljišta uglavnom su ograničavajući faktori.
Iako uže zone obrasle vegetacijom ne ostvaruju sve benefite koji su poželjni, još uvijek omogućuju sjenu i opsežno prodiranje korijena kroz priobalna tla. Čak i zone širine 10-ak metara omogućuju najmanje dva do tri reda autohtonog drveća i grmlja sa svake strane vodotoka te brojne koristi.