Datum: 07.01.1996. godine, nedjelja…
Pred točno 30 godina, na današnji dan, započeo je za mene prvi dan, tada petodnevnog tečaja sokolarenja, kako bi dobio diplomu o položenom tečaju sokolarenja u Sokolarskom centru u Šibeniku kod pionira hrvatskog sokolarstva Emilia Menđušića.
Dječački snovi o sokolarenju
Istina, dječačka želja o lovu sa sokolarskom pticom je započela tamo negdje 88′ – 89′ godine na Drežničkom polju u Karlovcu, ali em’ je sokolarstvo bilo zabranjeno u bivšoj državi, em’ nisi imao nikoga tko je skolarstvo htio oživiti na području Hrvatske ili kako kaže stara izreka: Znanje se umnožava dijeljenjem, a znanje o sokolarstvu, osim Emilia, nije tada nitko dijelio…..
Emilio je svoju školu sokolarenja završio u glasovitoj i najpoznatijoj Britanskoj školi sokolarenja krajem 80-tih godina kod nadaleko poznate Emme Ford u Velikoj Britaniji. Općenito, britanska škola sokolarenja daje najjače temelje osnova sokolarenja i to od držanja sokolarskih ptica do kasnijeg sokolarskog lova koje razvijate kroz desetljeća. Konačno, i UNESCO nominacija sokolarstva je napravljena u Engleskoj od strane dr. Nic Foxa OBE.
Nažalost, od moje 12–te do 16–te godine nije bilo moguće ništa jer je trajao rat, no bez obzira na to, čitavo vrijeme želja da postanem sokolar je bila ogromna, dok je svaka srednjevjekovna knjiga koja bi imala ikoju stranicu na kojoj bi bio opisan lov sa sokolovima bila u mojim rukama.
Emilio Menđušić i sokolarski centar
Veliko svjetlo na kraju tunela ugledao sam negdje u listopadu (10. mjesecu) 1995. godine, netom nakon završetka rata. U tadašnjem broju Lovačkog vjesnika gospodin u maskirnoj uniformi držao je orla zmijara kojeg su pronašli ozlijeđenog na sokolarskoj rukavici i kojeg je trebalo rehabilitirati prije vraćanja u prirodu. Gospodin je bio Emilio ili danas Emo, koji se tada odvažio postati prva osoba u zemlji koja je netom izašla iz rata i otvoriti sokolarski centar i školu sokolarenja. Kad danas gledate koliko je to bilo ili hrabro ili ludo ili pak strastveno, zaista zaslužuje veliko priznanje.
Moje sokolarsko ludilo u tom momentu je moglo službeno doći u visoku fazu jer, kako ćete 1995. godine doći do kontakta osobe koja je iz Šibenika i otvara školu sokolarenja, a nije bilo niti interneta, mobitela i društvenih mreža. Ipak, preko familije u Primoštenu, dali smo oglas na Radio Šibeniku da se traži kontakt gospodina Menđušića koji je otvorio Sokolarski centar. U redakciji su moji roditelji ostavili i naš, naravno fiksni broj telefona, da se Emo može javiti. Već idućeg dana Emilio je uzvratio poziv i dogovorio s mojim roditeljima da mogu doći kod njega odmah na zimskom feriju, početkom 1996. godine. Bilo je to nekoliko mjeseci teškog iščekivanja dok nije svanuo taj dan!
Početak obuke u Šibeniku
Nedjelja, 7.1.1996. godine. Dolazak prvo u Primošten kod familije te čekanje Emilia da me dođe pokupiti i započeti sa tečajem sokolarenja. Prva osoba, šesnaestogodišnji Karlovčanin, bio je polaznik tečaja u trajanju od pet dana.
Svaki dan od devet sati ujutro pa do mraka bili smo u sokolarskom centru i Emilio me učio osnovama sokolarenja. Vođenje sokolarskog dnevnika, vaganje sokolarskih ptica, izrada sokolarske opreme, sokolarskih vezica i dviju kapica – anglo indijska kapica i dutch model, sokolarskog vabila. Nacrtao je i dao sve sheme (izrezane u stvarnoj veličini od kartona, vide se na fotografiji), pozivanje sokolarske ptice na rukavicu, trening dvaju sokolova na vabilo te lov sa sivom sokolicom Rompy, trening mladog američkog crvenorepog škanjca koji je stigao kao donacija za centar od naših engleskih prijatelja sokolara da Emilio može pokrenuti školu sokolarenja, trening dvaju naših škanjaca i trening mladog mužjaka kraškog sokola…..
Siva sokolica Rompy, uzgojena u Italiji, kraški sokol Alex na samom početku treninga, također uzgojen u Italiji, ženka škanjca mišara Zoo, koje je dobila ime jer je devet godina provela u zoološkom vrtu s obzirom da ju je netko krajem 80-tih donio kao bebu ispalu iz gnijezda u zoološki te su je othranili ljudi. Bila je poprilično agresivna ženka, kako to samo škanjci mogu biti, i prema njoj sam imao poseban respekt, mužjak škanjca mišara Zilla koji je bio sušta suprotnost ljute Zoo i već spomenuti mužjak američkog crvenorepog šknjca Freddy u prvoj godini života koji je bio potpuno netaknuta ptica i tek je započeo s treningom u trenutku moga dolaska u centar.
UNESCO-va nematerijalna kulturna baština
Realno, malo tko je vjerovao u priču koja je tada započela i strast koja nas je dovela do toga da je danas sokolarstvo prvi način lova iz Hrvatske koji je postao dio UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, a čitavu nominaciju je odradio Emiliov prvi učenik, Karlovčanin Viktor (nikad majstor) Šegrt.
Pomoć u tih 30 godina nismo imali od nikoga, a loših stvari i odmoći smo imali na svakom koraku. Nažalost, 30 godina nismo imali niti podršku Hrvatskog lovačkog saveza kada nam je bilo najteže da nam daju podršku da možemo slobodno prakticirati sokolarstvo na terenima u lovačkim udrugama, jer smo mi lovci. Također, nisu krenuli u daljnju regulaciju sokolarstva koju su dobili u prvom Zakonu o lovu 1994. godine, ali smo i to odradili sami. Pojedinci su nam povremeno slali razne inspekcije na sokolarske susrete, no nikada, ali baš nikada nismo odustajali.
Težak put od samih početaka
Kasnije, nakon što smo priznati od UNESCO-a 2021. godine, krenulo je nekoliko bezobraznih i bahatih pokušaja degradacije, pasivnog bullinga i pričanja laži o tome kako smo došli do UNESCO priznanja, potpuno ignorirajući i ne spominjući Hrvatski sokolarski klub osnovan u Karlovcu koji je napravio čitavu nominaciju. I to iz Zagreba, no naravno na to smo reagirali i nismo dopustili da se dogodi. Sramotili su nas sa prikazom sokolarstva u javnosti. I na to smo reagirali i sve anulirali. Pojedinci su bili i na nacionalnoj televiziji, a na novinarske upite kako je sve počelo, sjećam se i u našoj najpoznatijoj jutarnjoj TV emisiji ,netom nakon UNESCO priznanja, gdje su pričali nebuloze jer nisu u tome nikada sudjelovali, ali ponovno ni tada nismo odustali i odradili smo sve što treba da sačuvamo Hrvatsko sokolarstvo.
Također, danas, s odmakom od 30 godina, svatko tko je kasnije došao kod Emilia u Sokolarski centar, koji je ujedno postao i prva sokolarska udruga u Republici Hrvatskoj, osnovana 18.8.2000. godine, postao je sokolar sa najboljim osnovama sokolarenja koje je Emilio prenio iz najelitnije i najbolje britanske škole sokolarenja, a pred nama su novi projekti koje smo pokrenuli i uskoro pokrećemo.
Brojna prijateljstva diljem svijeta
Na tom putu sam stekao velike prijatelje iz Engleske, Amerike, Italije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Austrije i mnogih drugih zemalja svijeta, kroz zajedničku ljubav i strast prema sokolarenju.
I na kraju fotografije iz 1996. godine iz Sokolarskog centra iz Šibenika gdje su Šibenčanin i Karlovčanin bili prvi učitelj i učenik u vještini sokolarstva koja je danas postala dio Nematerijalne svjetske živuće kulturne baštine čovječanstva na UNESCO listi….
Dobro sokolarenje!
