Već godinama među ribolovcima tinja rasprava koja se redovito vraća na početnu točku: Zašto su sportski i rekreativni ribolov u praksi gotovo nerazdvojivi, iako imaju različite ciljeve, potrebe i očekivanja? Posebno su glasni rekreativni ribolovci koji s pravom postavljaju pitanje – Zašto plaćamo iste dozvole, a dio sredstava odlazi na natjecanja, putovanja i kotizacije sportaša?
S druge strane, ni sportski ribolovci nisu u zavidnoj poziciji. Suprotno uvriježenom mišljenju, većina njih svoje nastupe ne financira “iz zajedničke blagajne”, već dobrim dijelom iz vlastitog džepa, uz pomoć sponzora ili vlastitih udruga koje često jedva spajaju kraj s krajem. Istina je, kao i obično, negdje u sredini – ali problem je stvaran i sustavan.
Različite namjene, isti model
Rekreativni ribolov za većinu ljudi znači bijeg u prirodu, mir, opuštanje i povremeni ulov. Sportski ribolov, pak, podrazumijeva treninge, pravila, natjecanja, selekcije i međunarodne obveze. To su dva svijeta koja se dodiruju, ali nisu ista.
Unatoč tome, u zakonskom i organizacijskom smislu često se nalaze “u istom košu”. Isti sustav dozvola, iste udruge, isti pravilnici – ali s potpuno različitim očekivanjima članova. Rekreativci osjećaju da financiraju nešto u čemu ne sudjeluju, dok sportaši osjećaju da ih se doživljava kao trošak, a ne kao promotore ribolova i sporta općenito.
Financijska realnost sportskog ribolova
Važno je jasno reći da su sredstva koja udruge i savezi dobivaju rijetko dostatna za ozbiljno bavljenje sportskim ribolovom. Putovanja na natjecanja, smještaj, oprema, kotizacije – sve to najčešće pada na leđa samih natjecatelja. Sponzori pomažu, ali nisu pravilo, već iznimka.
Zbog toga je pojednostavljena slika u kojoj “rekreativci financiraju sportaše” često netočna ili barem nepotpuna. Problem nije u tome što sport postoji, već u tome kako je sustav postavljen i koliko je transparentan prema članovima.
Zakonski labirint bez jasnog izlaza
Dodatni problem stvara preklapanje zakonskih okvira. Ribolovne udruge istovremeno djeluju prema Zakonu o udrugama, Zakonu o sportu, ribolovnim propisima, pa ponekad i odlukama matičnih gradova ili županija. Rezultat je konfuzija u kojoj nije jasno kada je udruga sportska organizacija, a kada građanska udruga rekreativaca.
Takav sustav otežava jasno razdvajanje financija, odgovornosti i ciljeva. U praksi to znači da se sva nezadovoljstva slijevaju na isto mjesto – u članarinu i cijenu dozvole.
Rekreativni ribolov za većinu ljudi znači bijeg u prirodu, mir, opuštanje i povremeni ulov
Je li razdvajanje rješenje?
Sve češće se čuje prijedlog da se sportski i rekreativni ribolov jasnije razdvoje – organizacijski, financijski, pa čak i kroz različite vrste dozvola. Time bi se smanjilo nezadovoljstvo rekreativaca, a sportašima omogućilo jasnije planiranje i transparentnije financiranje.
No razdvajanje ne smije značiti sukob. Sportski ribolov može i treba ostati dio ribolovne zajednice, ali uz jasno definirane okvire: tko što plaća, zašto i s kojim ciljem.
Vrijeme za otvoreni dijalog
Najveći problem nije nedostatak novca, već nedostatak komunikacije i jasnih pravila. Dok god se teme guraju pod tepih, nezadovoljstvo će rasti, a ribolovna zajednica će se dodatno dijeliti.
Vrijeme je da se o sportskom i rekreativnom ribolovu počne razgovarati otvoreno, bez optuživanja i pojednostavljivanja. Jer svi smo na kraju dana – ribolovci. Samo s različitim motivima i očekivanjima. A dobar sustav trebao bi imati mjesta za sve.
Gdje je u svemu tome HŠRS?
Posebnu odgovornost u svemu tome trebao bi imati HŠRS kao krovna, nacionalna organizacija ribolovnog sporta. Upravo bi savez trebao biti prvi koji će otvoriti ovo pitanje i ponuditi sustavna rješenja, jer bez jasne inicijative s vrha teško je očekivati promjene na terenu. Dojam je, međutim, da je fokus HŠRS-a već godinama prvenstveno na natjecanjima, reprezentacijama i sportskim aktivnostima, dok su zakonska zaštita rekreativnih ribolovaca, jasnije razdvajanje financijskih tokova te poboljšanje općih uvjeta rada ovlaštenika ribolovnog prava u drugom planu.
Savez koji predstavlja cijelu ribolovnu zajednicu mora jednako snažno zastupati interese svih svojih članova – ne samo onih koji se natječu, već i velike većine koja ribolov doživljava kao rekreaciju, tradiciju i boravak u prirodi te sustavno radi na očuvanju i zaštiti ribljeg fonda. Bez takvog balansa, nezadovoljstvo će i dalje rasti, a prilika za stvarne reforme ostati neiskorištena.
zakon je pisan na preporuku HŠRS -a znaći sami sebi vezali ruke namjerno !- dali lovaćko društvo se takmići i ima sekcije takmićara i to financira? sportska društva nisu rekreativna ? vezanje dozvole za rekreativnu aktivnost sa ćlanarinom za sportski ribolov i to ultimativno i za svaki klub nova dozvola iako piše da je DRŽAVNA a ne parcijalna je kriminal koji treba kazniti zakon je jasno dao da bude jedna ako se klubovi dogovore iako je nepotrebno jer samim ućlanjenjem u KŠRS koji je jedinstvena organizacija ??????